Roditelji bi trebali biti izvor sigurnosti, ljubavi i podrške, no stvarnost je često složenija. Iako se u djetinjstvu roditelji doživljavaju gotovo kao superheroji, s vremenom postaje jasno da su i oni – kao i svi ljudi – nesavršeni. Kada se problemi gomilaju i ne rješavaju, odnos između roditelja i djeteta može doći do ozbiljne krize.
Otuđenje između roditelja i djece posljednjih se godina sve češće spominje u javnosti, iako ne predstavlja novu pojavu. Stručnjakinja za obiteljsko otuđenje Fern Schumer Chapman ističe kako je taj problem desetljećima bio zanemaren i nedovoljno istražen, a prema njezinim procjenama čak bi svaka četvrta osoba mogla biti otuđena od nekog člana obitelji.
Većina roditelja ne želi povrijediti svoju djecu, no određeni obrasci ponašanja mogu dovesti do toga da se odrasla djeca – radi vlastitog mentalnog zdravlja – odluče udaljiti ili u potpunosti prekinuti kontakt, piše YourTango.
1. Stalno kršenje granica
Svatko ima granice, čak i ako ih nikada nije jasno izgovorio. Kada se one uporno zanemaruju, osoba se osjeća neshvaćeno i iscrpljeno.
Licencirana bračna i obiteljska terapeutkinja Angela Sitka objašnjava da ljudi čije se granice neprestano prelaze žive u stalnoj potrebi da se opravdavaju i brane. Ako roditelj ne poštuje granice, dijete s vremenom gubi osjećaj sigurnosti i povjerenja.
2. Neželjeni savjeti koji zvuče kao kritika
Roditelji često savjetuju iz najbolje namjere, ali kada se svaki razgovor pretvori u popis grešaka i sugestija, dijete to doživljava kao stalno osuđivanje.
Autorica Elizabeth Scott ističe da savjeti, čak i dobronamjerni, često zvuče kao kritika, što dugoročno stvara emocionalnu distancu.
3. Nametanje osjećaja krivnje
Podsjećanje djece na sve što su roditelji “učinili za njih” kako bi se njima upravljalo predstavlja oblik manipulacije. Briga o djetetu nije dug koji se vraća.
Stručnjaci upozoravaju da je krivnja snažan alat kontrole, zbog kojeg se mnoga odrasla djeca odlučuju na prekid odnosa.
4. Odbijanje isprike
Roditelji griješe, kao i svi drugi. No kada odbijaju priznati pogrešku ili se ispričati, dijete dobiva poruku da njegovi osjećaji nisu važni.
Iskrena isprika često je ključna za nastavak zdravog odnosa u odrasloj dobi.
5. Negiranje ili umanjivanje osjećaja
Kada roditelj ignorira djetetove emocije ili ih koristi protiv njega, posljedice mogu biti dugotrajne. Priznavanje osjećaja ne znači slaganje, već pokazivanje poštovanja i empatije.
Bez toga dijete gubi emocionalnu sigurnost i često se distancira radi vlastite zaštite.
6. Stavljanje sebe u središte svake situacije
Ako roditelj na djetetovu bol reagira preusmjeravanjem fokusa na vlastite emocije, dijete ostaje bez podrške. Takvo ponašanje često se povezuje s narcisoidnim obrascima.
7. Nepoštivanje partnera odraslog djeteta
Roditelji ne moraju voljeti partnera svog djeteta, ali ga moraju poštovati. Pokušaji potkopavanja odnosa gotovo uvijek rezultiraju udaljavanjem.
8. Odbijanje podrške osobnom razvoju
Djeca se s vremenom mijenjaju, razvijaju vlastite vrijednosti i stavove. Roditelji koji to doživljavaju kao izdaju stvaraju emocionalni jaz koji se teško premošćuje.
9. Prebacivanje roditeljske uloge na dijete
Djeca koja prerano preuzimaju odgovornosti odraslih često nose osjećaj ogorčenosti u odraslu dob. Prekid kontakta tada postaje način oslobađanja od tereta koji nikada nije bio njihov.
10. Tretiranje odraslog djeteta kao djeteta
Odnosi se moraju razvijati. Kada roditelji odbijaju prihvatiti da im je dijete odraslo, uskraćuju mu poštovanje i autonomiju.
11. Uvjetovana ljubav
Roditeljska ljubav trebala bi biti bezuvjetna. Kada dijete osjeća da mora “zaslužiti” ljubav poslušnošću ili prilagođavanjem, dugoročno trpi njegovo samopoštovanje.
Mnogi se tek kasnije u životu odlučuju na distancu kako bi zaštitili vlastiti identitet i emocionalno zdravlje.
Posušje.info
