Godišnji odmor planira se mjesecima, automobil se natovari, koferi se poslažu, a poslije stotina prijeđenih kilometara napokon se dolazi kući. No za mnoge ljude iz dijaspore baš tu započinje onaj drugi, često osjetno skuplji dio putovanja – objedi, kave, darovi, rodbina, vjenčanja, rođendani i svima poznata rečenica: „Pusti, ja ću platiti.“
Ovu pojavu, koja će biti bliska brojnim ljudima iz Bosne i Hercegovine te ostalih zemalja regije, opisao je austrijski časopis KOSMO. Oni koji preko cijele godine žive i rade u Austriji, Njemačkoj, Sloveniji ili Švicarskoj tijekom nekoliko tjedana odmora nerijetko potroše mnogo više nego što su isprva namjeravali, prenosi GP Maljevac.
Izdaci, uostalom, kreću davno prije samog dolaska kući.
Već gorivo, cestarine, vinjete, jelo i piće na odmorištima, a na duljim relacijama katkad i noćenje, čine ozbiljan trošak. Obiteljima s djecom dobro su poznate i one dodatne nepredviđene stanke, grickalice te pića na benzinskim postajama uz autocestu.
Kad se stigne na cilj, potrošnja se, međutim, često dodatno ubrza.
Odlazak u posjet obitelji gotovo po tradiciji podrazumijeva i vozilo prepuno darova.
Parfem za tetu, odjeća za mališane, slatkiši, kava i razne sitnice obično se nabave prije puta, budući da se mnogima naprosto ne čini prikladnim da nakon godinu dana obitelji dođu praznih ruku.
Zanimljivo je da se identična situacija ponavlja i na povratku.
Vozilo kojim je dijaspora doputovala prepuno darova prema BiH ili preostalom dijelu Balkana često se natrag prema Austriji i Njemačkoj vraća puno domaće hrane, zimnice i drugih namirnica koje obitelj uporno želi poslati sa sobom. Godišnji odmor stoga rijetko ostaje isključivo turističko putovanje – on je ponajprije obiteljski posjet.
KOSMO posebno ističe još jednu pojavu o kojoj se među dijasporom mnogo raspravlja, ali se rijetko izgovara naglas – pretpostavku da netko tko boravi u inozemstvu raspolaže većom količinom novca.
To što se i u Austriji ili Njemačkoj podmiruju visoke najamnine, krediti, osiguranja, računi i troškovi svakodnevnog života tijekom odmora obično se zanemari.
Tako osoba pristigla iz inozemstva vrlo brzo postane ona koja podmiruje račun u restoranu, časti cijelo društvo kavom ili se od nje očekuje nešto darežljiviji poklon.
U pretežitom broju slučajeva nitko ih na to ne tjera. Mnogi i sami žele počastiti rodbinu i prijatelje jer se s njima vide tek nekoliko puta u godini.
Nevolja se pojavljuje onog trenutka kada se zbroje deseci sitnih računa.
Jedna kava za cijelo društvo, sutradan ručak s rodbinom, potom roštilj s prijateljima, vjenčanje, rođendan, izlet i još nekoliko večera – svote koje pojedinačno ne djeluju veliko tijekom dva ili tri tjedna mogu prerasti u ozbiljan udio kućnog proračuna.
Ipak, ne može se sve svaliti na očekivanja rodbine.
Na godišnjem odmoru većina ljudi jednostavno troši drukčije negoli kod kuće. Češće se posjećuju restorani, gotovo se svakodnevno s nekim viđa, poručuje se još jedna runda i lakše se izgovori: „Jednom godišnje smo ovdje.“
Iako bi osoba u Austriji možda dvaput promislila hoće li tijekom običnog radnog dana večerati vani, na odmoru joj nije neuobičajeno da naprečac pozove desetak članova obitelji ili prijatelja na večeru.
I tada se iznova javlja možda najskuplja rečenica ljetnog odmora:
Nakon povratka u Austriju slijedi vraćanje u svakodnevicu, a pojedine dočeka i neugodno iznenađenje kad otvore bankovnu aplikaciju i uvide koliko su ih nekoliko tjedana odmora zapravo stajali. U tom trenutku nerijetko se donese odluka da će „sljedeće godine biti drugačije“.
A onda stigne novo ljeto, obitelj se ponovno okupi, konobar donese račun, a nekoliko ruku istodobno posegne prema njemu.
Možda upravo zbog toga dijaspora iz BiH i regije ovaj običaj toliko dobro prepoznaje – na troškove se poslije jadaju, no zajedničke trenutke s obitelji i prijateljima mnogi ipak ne bi mijenjali ni za što.
