Grickanje noktiju (onihofagija), kronična prokrastinacija i samosabotaža u privatnom i profesionalnom životu na prvi pogled djeluju kao potpuno nepovezane, iritantne navike. Ipak, klinička psihologija ukazuje na to da iza svih ovih obrazaca ponašanja stoji isti dubinski mehanizam.
Stručnjaci ističu da takva ponašanja nisu znak slabosti, lijenosti ili manjka discipline, već pogrešno usmjeren pokušaj mozga da nas zaštiti. Riječ je o obrambenom instinktu koji se aktivira kada se osoba suočava sa stresom, strahom ili emocionalnom nesigurnošću.
Mozak ne traži sreću, nego sigurnost
Kako objašnjava klinički psiholog dr. Charlie Heriot-Maitland, ljudski mozak nije evolucijski razvijen kako bi maksimizirao sreću, već kako bi osigurao preživljavanje.
Njegov je primarni cilj održati pojedinca u stabilnom i predvidivom okruženju, bez iznenadnih prijetnji. Najveća ranjivost nastaje onda kada se osoba suoči s opasnošću koju ne može predvidjeti niti kontrolirati.
U takvim situacijama mozak ponekad bira – paradoksalno – manju, ali sigurnu štetu.
Drugim riječima, mozak radije prihvaća bol koju sam sebi nanosimo jer je poznata i kontrolirana, nego rizik od neizvjesne vanjske prijetnje. Dr. Heriot-Maitland taj proces opisuje kao sklonost mozga da bira iluziju kontrole nad vlastitim posrtajem, umjesto suočavanja s nečim nepredvidivim.
Prokrastinacija nije lijenost
Ovaj mehanizam posebno je vidljiv kod prokrastinacije. Odgađanje obaveza rijetko proizlazi iz lijenosti, a puno češće iz nelagode, straha ili tjeskobe koju sam zadatak izaziva.
U pozadini se često krije strah od neuspjeha, kritike ili odbacivanja. Odgađanjem, mozak bira poznatu i podnošljivu bol krivnje i stresa zbog probijenih rokova, umjesto mogućeg emocionalnog udarca ako zadatak ne ispadne savršeno.
Kratkoročno, to donosi olakšanje – dugoročno, stvara dodatni pritisak.
Perfekcionizam – druga strana istog problema
Sličan obrazac prisutan je i kod perfekcionizma, iako se manifestira drugačije. Dok prokrastinator izbjegava zadatak, perfekcionist mu pristupa opsesivno, pokušavajući ukloniti i najmanju mogućnost pogreške.
Cilj je isti – izbjeći neuspjeh i kritiku – no posljedice često uključuju kronični stres, iscrpljenost i profesionalno izgaranje.
Zašto grizemo nokte?
Grickanje noktiju, navika prisutna kod oko 30 posto populacije, također se uklapa u ovaj obrazac. Najčešće se javlja kao nesvjesni oblik samoumirivanja u stanjima stresa, anksioznosti, frustracije ili dosade.
Riječ je o malom, fizičkom “ventilu” koji pomaže da se unutarnja napetost ne pretvori u nešto intenzivnije i teže kontrolirano.
Samosabotaža i odnosi
Najkompleksniji oblik ovog mehanizma je samosabotaža, osobito izražena u međuljudskim odnosima. Osobe s niskim samopoštovanjem ili nerazriješenim emocionalnim traumama često nesvjesno sabotiraju vlastite veze i uspjehe.
Vjerujući da ne zaslužuju ljubav ili uspjeh, mogu se povlačiti, stvarati konflikte ili zauzimati obrambeni stav kako bi odnos prekinuli prije nego što budu povrijeđeni ili ostavljeni.
Tako mozak ponovno bira poznatu bol – samoću – umjesto neizvjesnog rizika emocionalne povrede.
Prvi korak prema promjeni
Spoznaja da ove navike nisu neprijatelj, već nespretan pokušaj zaštite, prvi je korak prema promjeni, piše Daily Mail.
Umjesto borbe protiv samih ponašanja, ključno je razumjeti dublji strah ili emocionalnu ranu od koje nas mozak pokušava zaštititi. Tek tada je moguće trajno promijeniti obrasce koji nas sputavaju.
Posušje.info
