Miroslav Blažević preminuo je 8. veljače 2023. godine, nakon duge i teške borbe s karcinomom. Iako su ga kroz život često pratile šale o njegovim godinama, službeni podaci kažu kako je rođen 10. veljače 1935. u Travniku. Bio je šesto dijete u obitelji majke Kate i oca Mate.
Nadimak Ćiro nosio je još od djetinjstva, iako se njegova majka tome snažno protivila. Razlog je bila dječja predstava u kojoj je glavni lik bio lutak Ćiro, koji je govorio slično kao mali Miroslav, zbog čega se majci činilo da ga ismijavaju. Ona ga je zato radije zvala Braco, dok je njegovu sestru Jozefinu zvala Seka.
Nadimak koji je postao legenda
Dolaskom u Dinamo suigrači su ga prozvali Blaž, po prezimenu, a on je majci u pismu napisao kako su joj molitve travničkom svecu Petru Barbariću uslišane. No sve se promijenilo kada su ga na terenu prepoznali Travničani i počeli skandirati: “Ćiro, Ćiro”. Od tog trenutka, dječački nadimak ostao je uz njega do kraja života i karijere, prenosi Index.hr.
Iako ga je nogomet obilježio, Blažević je u mladosti bio iznimno uspješan skijaš. Nekoliko tjedana prije smrti prisjetio se tog razdoblja objavivši na Facebooku fotografiju iz 1952. godine, s natjecanja na kojem je kao član juniorske selekcije Travnika osvojio prvo mjesto u skijaškom trčanju na 10 kilometara. Tom je prilikom istaknuo kako je bio “prvi Bosanac koji je pobijedio Slovence u skijanju”.
Dvije godine kasnije trebao je nastupiti na skijaškom prvenstvu u Mrkoplju, no prethodno je svratio u Zagreb kako bi posjetio sestre. Tamo je susreo bivšeg trenera iz Travnika, koji mu je predložio dolazak u Dinamo – trenutak koji mu je promijenio životni put.
Od vojske do trenerske legende
Blažević je prihvatio poziv i ostavio se skijanja, ali prije dolaska u Dinamo morao je odslužiti vojni rok, koji je tada produljen na 24 mjeseca. Zbog toga je izgubio dvije važne godine karijere.
Po povratku iz vojske, umjesto u Dinamo, odlazi u Rijeku. Ondje upoznaje suprugu Zdenku, s kojom dobiva kćer Barbaru, no zbog problema s koljenom njegova igračka karijera nije potrajala dugo.
Nakon Rijeke, tri godine proveo je u Švicarskoj, nastupajući za Sion i Moutier, a 1966. godine, s navršenom 31 godinom, zaključio je igračku karijeru. Trenerski put započeo je dvije godine kasnije, također u Švicarskoj, u Veveyu, a 1976. godine na dvije je utakmice bio i privremeni izbornik švicarske reprezentacije.
U Rijeku se vraća kao trener 1979., a godinu dana kasnije preuzima Dinamo. Povijesna titula prvaka 1982. godine zauvijek ga je upisala među legende kluba, dok je kruna karijere stigla 1998. godine, kada je s hrvatskom reprezentacijom osvojio broncu na Svjetskom prvenstvu.
Posušje.info
