Blagdan svetoga Josipa Radnika uveo je 1955. u crkvenu godinu papa Pio XII. Odredio je da se taj blagdan slavi 1. svibnja na dan „koji je svijet rada izabrao kao svoj praznik“.
„Druga internacionala“, međunarodna udruga radnika, odlučila je 1889. da će 1. svibnja slaviti kao svjetski praznik radništva. Iste godine papa Leon XIII. izdao je svoju encikliku o svetom Josipu, kojom je radnike i sve ljude skromnih životnih prilika uputio na svetog Josipa kao uzor i primjer za nasljedovanje.
Sveto pismo samo na jednom mjestu spominje Josipovo zanimanje i to u Matejevu evanđelju, gdje se opisuje Isusov povratak u Nazaret. “Dođe u svoj zavičaj te je tako učio svijet u njihovoj sinagogi da su se divili i govorili: ‘Odakle ovom tolika mudrost i čudesna moć? Zar on nije tesarov sin’” (Mt 13,54).
Uvođenjem blagdana svetog Josipa Radnika Crkva želi iskazati posebno poštovanje prema radu jer svojim radom kršćanin „pridonosi povijesnom ostvarenju Božje zamisli“. Josipov svakidašnji rad svjedoči naime o spremnosti služenja u vjernoj poslušnosti tajni utjelovljenja Sina Božjega i djela otkupljenja. To treba biti smisao rada i svakoga kršćanskoga djelatnika.
Svaki radnik treba težiti da njegov posao postane apostolska služba i suradnja s Kristom na djelu spasenja. U tom slučaju svakidašnji rad, stavljen u službu spasenja, poprima božanske razmjere.
Posebno je zanimljivo da hrvatska riječ ‘radost’ ima korijen u riječi ‘rad’. Apostol Pavao u svojoj Poslanici Galaćanima naziva radost jednim od prvih plodova Duha Svetoga uz ljubav i mir, a blaženi Alojzije Stepinac smatra rad pravom radošću jer je to u obliku pokore i predanja vlastitog rada Bogu sredstvo pokore i posvećenja čovjeka koji imao smisao spasa ljudske duše.
Josip je zaista bio jednostavan čovjek, u kojega je Bog imao povjerenja da bi učinio velika djela. On se znao u svakoj situaciji svoga života tako ponašati kako je to Bog očekivao. Zato Sveto pismo slavi Josipa kao pravednika (usp. Mt 1,19). A u hebrejskom jeziku “pravedan” znači isto što i pobožan, besprijekoran sluga Božji, izvršitelj volje Božje (usp. Post 7,1; 18,23-32; Ez 18,5ff; Izr 12,10) ili dobar i susretljiv prema bližnjemu (usp. Tob 7,5; 6,9). Jednom riječju: pravedan je onaj koji ljubi Boga i tu ljubav iskazuje izvršenjem zapovijedi i stavljanjem cijeloga života u službu bližnjega i u službu ostalih ljudi.
Tako je Josip učio od Isusa da živi kao Bog. Ali, usuđujem se reći da je on na ljudskom području u mnogome podučavao Sina Božjega. Riječ očuh, koja se povremeno upotrebljava za Josipa, sadrži nešto što mi se ne sviđa, jer postoji opasnost da se misli da su odnosi između Josipa i Isusa bili hladni i površni. Vjera nas naravno, uči da Josip po tijelu nije bio Isusov otac, ali ne postoji samo takvo očinstvo.
Josip je ljubio Isusa kao što otac ljubi svoga sina. Dao Mu je sve najbolje što je imao. Njegovao je to Dijete kako mu je bilo naređeno, od Njega je načinio zanatliju – dao Mu je svoje zvanje. Zato Ga ljudi iz Nazareta zovu i faber i fabri filius : zanatlija i zanatlijin sin (Mk 6,3; Mt 13,54). Isus je radio uz Josipa u njegovoj radionici. Kakav mora da je bio Josip i što je milost u njemu prouzročila da bi ga osposobila za zadatak da Sina Božjega odgoji kao čovjeka? Moralo je biti tako da je Isus u radu, po svom karakteru i načinu govora bio vrlo sličan Josipu. Isusovo djetinjstvo i mladost, a stoga i njegovo ophođenje s Josipom, odrazit će se u kasnijem Gospodinovu životu: njegov smisao za stvarnost, njegov način kako sjeda za stol i lomi kruh, njegova sklonost za konkretno objašnjavanje nauke uzimanjem primjera iz svakodnevnog života.
