– Uz kreditnu sposobnost, zaposlenici bi trebali imati na umu i ono što ih čeka poslije, budući da najniža evidentirana plaća sa sobom povlači i najnižu mirovinu s kojom se ne može preživjeti.
Računovođa s licencom iz Banje Luke zarađuje 3.000 KM, brojku koja je mnogima izvan dosega. Bez obzira na to, banka mu nije odobrila stambeni kredit. U očima kreditne institucije on mjesečno prima svega 1.100 KM. Poslodavac mu naime gotovo dvije trećine iznosa isplaćuje u kuverti, prenosi Večernji list.
Taj je stanovnik Banje Luke evidentiran na minimalcu namijenjenom radnicima sa srednjom stručnom spremom, dakle na najmanjoj plaći koju zakon u njegovoj profesiji uopće dopušta.
U Savezu sindikata Republike Srpske ističu da ovakvih situacija ima podosta te da zaposlenici najčešće nisu ni svjesni kako, pristajući na takve dogovore, kako narod kaže, „sijeku granu na kojoj sjede“.
– Isplata dijela plaće na ruke je nezakonita, i radnik na ovaj način i sam sudjeluje u kršenju zakona i ugrožavanju radničkih prava – odlučan je predsjednik Saveza sindikata RS-a Goran Stanković.
U izjavi za Srpskainfo pojašnjava kako ono što se između radnika i poslodavca „dogovore u četiri oka“, a nije zapisano u ugovoru o radu, jednostavno ne postoji: ni za banku, ni za sud, ni za javnog bilježnika, ni za fondove.
– Radni odnos je formalan. Znači, mora se zaključiti pisani ugovor o radu kojim su definirana sva međusobna prava i obveze. Sve ono što ne stoji u tom ugovoru nitko nije dužan primjenjivati. U slučaju kršenja neformalno dogovorenoga, radnik ne može tražiti zaštitu ni od inspekcije ni sudskim putem – kaže Stanković.
Ukratko, ako se „gazda naljuti“ i radniku uskrati „kuvertu“, na nadoknadu se ne treba računati. Isto vrijedi i kad tvrtka propadne – tada nestaju i primanja koja „ne idu preko banke“.
– Kada je poduzeće u kojem smo radili otišlo u stečaj, isplaćeni su nam samo zaostali minimalci. Ono što smo dobivali na ruke je propalo. Stečajni sudac je rekao da jednostavno ne možemo dokazati da ta dugovanja uopće postoje – svjedoči jedna radnica iz dobojskoga kraja.
Uz to što joj je izmakao dio obećane plaće, i naknada za nezaposlene koju joj je isplaćivao Zavod za zapošljavanje ispala je minimalna.
– Dio plaće koji se isplaćuje u kuvertama formalnopravno ne postoji pa se on nigdje ne računa: ni kao osnovica za rodiljni dopust, ni kod isplata tijekom bolovanja, ni pri ostvarivanju prava na mirovinu – tumači Goran Stanković.
Mladima radni staž i mirovina obično nisu na pameti, no jednomu se mladiću zaposlenom na benzinskoj crpki srušio svijet kad je uvidio da je poslodavcu odradio punu godinu, i to marljivo, dok mu je u evidenciji „upisano“ tek šest mjeseci staža.
Evidentiranje zaposlenika na skraćeno radno vrijeme jedan je od trikova kojima nepošteni poslodavci obmanjuju radnike i izmiču svojim dužnostima.
– Bio sam prijavljen na pola radnog vremena, što znači na pola minimalca, a radio sam po osam, a nekad i po 12 sati dnevno. Najveći dio plaće dobivao sam na ruke. Tek kada sam napustio taj posao, shvatio sam da mi je priznato samo pola radnoga staža – ispričao je sugovornik.
„Ako je svejedno, prijavite me na 5.000 KM”
Poslodavci učestalo uvjeravaju zaposlenike kako je „svejedno što piše u ugovoru“ i da je jedino važan iznos koji radnik dobije na kraju mjeseca.
S takvom se praksom susrela i jedna Banjolučanka koja već godinama radi u medijima. Kako navodi, prije 20 godina ponudili su joj plaću od 1.200 KM, što je u ono doba bilo sasvim solidno.
– Na razgovoru za posao rekla sam da očekujem da na taj iznos budem i prijavljena, ali su mi odgovorili da to „nije moguće“ i da ću po ugovoru imati dvostruko manju plaću. Direktorica mi je čak rekla: „Što si zapela za to, svejedno je na koliko si prijavljena“. Odgovorila sam: „Ako je svejedno, prijavite me na 5.000 KM“ – prisjeća se ona.
Prijavu na 5.000 KM, razumije se, nije ostvarila, ali je uspjela barem prepoloviti dio koji je primala na ruke i istodobno povisiti službenu plaću.
Goran Stanković podsjeća kako su takvi slučajevi bili česti i donekle shvatljivi prije 20, čak i prije 10 godina, u vrijeme kada je posla nedostajalo, a radnika na tržištu bilo napretek.
Kako tvrdi, danas je slika posve drukčija. Zbog nedostatka radne snage upravo su radnici ti koji mogu nametati uvjete, zbog čega ne bi smjeli prihvaćati aranžmane koji su im, dugoročno promatrano, na štetu.
– Radnici moraju misliti ne samo na kreditnu sposobnost nego i na svoju budućnost jer minimalna službena plaća znači da će imati i minimalnu mirovinu od koje neće moći preživjeti. Moraju se na neki način oduprijeti bahatim gazdama koji se, isplaćujući plaće na ruke, zapravo bogate preko radničkih leđa – odlučan je Stanković.
Kao što je već i ranije naglašeno, isplate u kuvertama i uvriježenost takvoga nezakonitog postupanja otvaraju prostor i za zloupotrebe kod godišnjih odmora.
– Mi smo ove godine dobili samo tjedan dana godišnjeg odmora, a gazda nam je obećao da će nam ostatak odmora platiti na ruke. Nije nam to platio, ali nam je uredno od toplog obroka odbio dane odmora. Kaže, tako je po zakonu. A nije spominjao da je po zakonu minimalan odmor 20 radnih dana, dakle četiri tjedna – požalio se radnik zaposlen u pekarskoj industriji u Semberiji.
