U maloazijskim pokrajinama Frigiji i Galaciji nisu propovijedali “jer ih je Duh Sveti spriječio“. Stigavši također do Mizije, kanili su otputovati i u Bitiniju, ali im ponovice nije dopustio to putovanje Duh Isusov kao što im nije dozvolio ni naviještanje Radosne vijesti Evanđelja ni u Miziji kroz koju su samo prošli i stigli u Troadu. Ovakvih životnih doživljaja odustajanja i sprječavanja od određenih duhovnih djelovanja s vjernicima i njihovim mjestima obitavanja imali su mnogi kako povijesni tako i ovi suvremeni navjestitelji Radosne vijesti. I imat će ih i bit će ih uvijek, jer su ljudi osorni, mrzovoljni, ratoborni, nadmjeni, naduti, umišljeni, prepametni, puni ne/znanja… Takvima ne dopušta u svako vrijeme ni Duh Sveti ni Duh Isusov, osim u ono vrijeme koje taj Duh unaprijed pripravi i zajamči za razumijevanje istine.
Za vrijeme noćnoga odmora i molitve Pavao je imao viđenje. Naime, neki Makedonac je stajao zaklinjući apostola Pavla da prijeđe u Makedoniju s nakanom da pomogne tamošnjem narodu u vjeri, a onda time i u svemu drugome djelovanju i postojanju, jer vjera pomaže čovjekovu tjelesnost i duhovnost, te cjelokupno postojanje kroza sve životne faze usmjerujući ga na pravi put življenja od rođenja do smrti. Očito da je ovaj neumorni apostol bio nakan otići u te mekedonske krajeve i pomoći tim ljudima, a to se potvrdilo i snoviđenjem i nadahnutim viđenjem po Duhu Svetom.
I ustavši se od noćnoga odmaranja, odmah su toga dana nastojali otputovati u Makedoniju, uvjereni da ih Bog zove navješćivati evanđelje tamošnjim žiteljima bez obzira na njihovu naciju i prijašnja njihova uvjerenja kao i vjerska traganja; ta, svi su kao obraćenici dobro došli u zajednicu vjernika – Crkvu koja osobna i narodnosna imena uvažava u pravom svjetlu (usp. Dj 16,6-10).
Mjesto krštenja Lidije i članova obitelji
Starogrčki grad Filipi od 360. god. pr. Kr. s imenom Krenid (= Izvor) nalazi se u istočnom dijelu Makedonije, u prefekturi Kavala na drevnom putu Via Egnatia, koji povezuje Europu i Aziju. Sada je to arheološki lokalitet s ostatcima starog grada: forum, tržnica, bazilka u pozadini i dr. God. 356. pr. Kr. osvojio ga je kralj Filip II. Makedonski i nazvao ga svojim imenom Filipi (= od grčke riječi filipos što znači prijatelj konjȃ; filos – prijatelj i hipos – konj). Grad je pao pod rimsku vlast 168. god. pr. Kr.
Evanđelje u Europi. Iz Troade u sjeverozapadnom dijelu Anatolije, u suvremenoj Turskoj, zaputili su se ravno u Samotraku, a sutradan u Neapol, te odanle u naseobinu Filipe, grad prvog dijela Makedonije. U tom su se gradu zadržali nekoliko dana. U subotu izišli su do rijeke prošavši kroz gradska vrata. Ponadali su se da bi tu mogla biti bogomolja. Posjedali su i otpočeli govoriti okupljenim ženama, među kojima je bila i neka žena poimence Lidija (ime potječe iz povijesne regije Lidija u Maloj Aziji). Ona se bavila prodajom grimiza što su joj dopremali iz grada Tijatire (grčki: Θυάτειρα – Thiateira). Gospodin Isus je ovoj ženi prodavačici otvorio srce, te je ona prihvatila sve ono što je govorio apostol Pavao. Lidija je doživjela obraćenje. Ona se tom prigodom i krstila kao i sva njezina obitelj. Nakon toga zamolila je apostole ovim riječima: “Ako smatrate da sam vjerna Gospodinu, uđite u moj dom i ostanite u njemu.“ I zapisao je sv. Luka u množini što uključuje i njega: “I prisili nas“ (usp. Dj 16,11-15).
Samotraka (Samos Trakije) je otok u sjevernom Egeju, a pripada prefekturi Evros u periferiji s nazivom Istočna Makedonija i Trakija. Tu je najbrdovitiji kraj s planinom Oros Fengari, što znači Mjesečeva planina (visoka 1611 m). Prema Homerovoj Ilijadi bog mora Posejdon gledao je bitku za Troju s vrha te planine Fengari.
Otok Samotraka je ležao poput Troje na ulazu u Dardanele, vrlo važan prolazu za pomorce staroga svijeta. Iz Dardanela u Egejsko more na određenom mjestu čekani su jedrenjaci, koji su s povoljnim vjetrom uplovljavali u Crno more.
Tijatira je stari grad koji vuče početke od 3. tisućljeća. Nalazi se u zapadnom dijelu Male Azije u pokrajini Lidiji. Ostatci su mu u blizini suvremenoga turskog grada Akhisara. Bio je među najznačajnijim gradovima u starom i srednjem vijeku. Spomenut je u Ivanovu Otkrivenju s gradom Sardom i Pergamom, a inače ima ranokršćansku crkvu.
Pavao i Sila u tamnici. Jednom ih na putu do bogomolje srela neka ropkinja koja je imala vračarskoga duha i gatanjem stjecala veliku dobit svojim gospodarima. Pošla je za Pavlom i za ostalima vičući: “Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega; navješćuju vam put spasenja.“ Tako je postupala mnogo dana dok Pavlu to nije dodijalo, pa se okrenuo i rekao njezinu vračarskom duhu koji ju je obuzeo: “Zapovijedam ti u ime Isusa Krista: iziđi iz nje!“ I duh je njezin napusti istoga trena. Vidjevši njezini gospodari da su im se poljuljale nade u dobit, pograbili su Pavla i Silu, te ih odvukli na trg pred glavare, kao i pretore govoreći da ovi ljudi uznemiruju njihov grad. Budući da su Židovi, oni šire te običaje koje Rimljani ne smiju ni prihvatiti ni obdržavati. Poslije ovih riječi svjetina je nahrupila na njih, a pretori su strgali s njih odijelo i zapovjedili da ih se išiba. Nakon što su ih izudarali, strpali su ih u tamnicu i zapovjedili tamničaru da ih pomno čuva. Primivši takvu zapovijed, ponovno ih on uze i baci ih u unutarnju tamnicu, a noge im stavi u klade da se ne mogu nikako ustati (usp. Dj 16,16-24).
Anđeoska tvrđava u Rimu bila je i zatvor
Čudesno oslobođenje. U ponoć su Pavao i Sila molili pjevajući hvalu Bogu, a uznici ih slušali. Odjednom je nastao jaki potres i poljuljali su se temelji zatvora. Tom zgodom dogodilo se veliko iznenađenje i čudo: otvorila su se sva zatvorska vrata i svima su spali okovi s ruku i nogu. Čim se tamničar prenuo oda sna, ugledao je otvorena sva zatvorska vrata, pa je trgnuo mač s mišlju da se ubije jer se pobojao da su uznici pobjegli iz tamnice. No, Pavao mu je povikao tako glasno da čuje: “Ne čini sebi nikakva zla! Svi smo ovdje!“ Onaj zatvorski čuvar potom je zaiskao svjetlo, zatim je utrčao i sav se prepanut bacio pred Pavla i Silu, te ih je izveo i prodorno upitao: “Gospodo, što mi je činiti da se spasim?“ Ovi Božji ljudi su mu uzvratili govoreći: “Vjeruj u Gospodina Isusa i spasit ćeš se – ti i tvoj dom!“ Potom kad se sve smirilo i utišalo, Pavao i Sila su navijestili riječ Gospodnju ovome čuvaru bdjeniku i svima u njegovu domu. Te iste noćne nevolje poveo ih je, oprao im rane na tijelima, te se odmah krstio on i svi njegovi ukućani. Nakon toga čina krštenja, uveo ih je u svoj dom, prostro je stol s jelom i pićem, te se zajedno sa svima u domu obradova što je povjerovao Bogu.
Sutradan u razdanjenju, poslali su pretori liktore s porukom da te ljude puste. Tamničar je to priopćio apostolu Pavlu: “Pretori, reče, poručiše da vas pustim. Iziđite dakle sad i pođite u miru!“ Čuvši to, Pavao im je odvratio: “Javno su nas neosuđene išibali, nas rimske građane, i bacili u tamnicu. A sada da nas potajno izbace? Nipošto, nego neka oni sami dođu i izvedu nas!“ Liktori to jave pretorima. Oni su se uplašili kada doznaše da su Rimljani, te su došli da ih nagovore i zamole, kad ih izvedu, da odu što prije iz grada. Izišavši iz te tamnice i iz sve nevolje, otišli su k Lidiji da pogledaju i obodre braću pa su otputovali još dalje (usp. Dj 16,25-40).
Lictori (prema ligare: vezati) bili su slobodni građani i služitelji dodijeljeni višim rimskim magistratima i svećenicima, pred kojima su nosili fasces – uvezani svežanj drvenih šipki, ponekad jedne ili dvije oštre sjekire čije su se oštrice vidjele. To je rimski simbol sa značenjem moći, koji potječe iz etrušćanske civilizacije, a prenesen je među suvremene Talijane mnogo kasnije pojam fašizam = od talijanske riječi fascio – svežanj. Etrušćani su stari narod Apeninskog poluotoka sa središtem u današnjoj Toskani, gdje je 12 etrurskih gradova tvorilo konfederaciju, čak i sam Rim bio je neko vrijeme pod njihovom vlašću. Neki misle da su Etruščani autohtoni, a drugi da su došli u Italiju u početku 1. tisućljeća pr. Kr. iz Lidije u Maloj Aziji ili iz južne Europe.
U gradu Solunu spor sa Židovima. Prošavši kroz antički grad Amfipol na obali rijeke Strume što su ga osnovali Atenjani 437. god. pr. Kr. i drevni grad Apoloniju (osnovan 588. god. pr. Kr.) u zemlji ilirskoga plemena Taulanta, stigli su u grad Solun (Tesaloniki) koji se nalazi u Središnjoj Makedoniji uzduž Solunskoga zaljeva. Osnovan je 315. god. pr. Kr. Poznat je po brojnim spomenicima i zgradama iz ranokršćanskog i bizantskog, te otomanskoga razdoblja s ostatcima kulture i arhitekture sefardskih Židova (s Pirinejskoga popuotoka – Španjolska i Portugal).
Apostoli su se zaustavili kod židovske sinagoge. Pavao je po običaju ušao u nju. Kroz tri subote on je sa Židovima raspravljao na temelju Pisama. Izlagao je i tumačio kako je trebalo da Krist trpi i uskrsne od mrtvih. Taj Krist jest Isus koga im je Pavao navješćivao. Neki od njih su se uvjerili, te se pridružili Pavlu i Sili, a s vremenom prišlo im je i veliko mnoštvo bogobojaznih Grka i nemali broj uglednih žena.
Dio staroga i novoga Soluna
Židovima sve to nije bilo po volji i nimalo drago, čak ih je spopala zavist. To unutarnje neraspoloženje približilo ih je nekim opakim uličnjacima koje su pridobili i potakli ih, te su na taj način pobunili grad. Najprije su napali na kuću Jasonovu tražeći od njega da Pavla i Silu izvedu pred narod. Budući da nisu mogli to učiniti jer ih nisu našli, odvukli su Jasona i neke od braće pred gradske glavare vičući: “Evo i ovdje onih koji pobuniše sav svijet. Jason ih je ugostio. Svi oni rade protiv carskih odredaba: tvrde da postoji drugi kralj – Isus.“ Time su uzbunili svjetinu i glavare koji su to čuli, te oni od Jasona i ostalih uzeše jamčevinu pa ih pustiše (usp. Dj 17,1-9).
Don Ilija Drmić
