Nakon zlatne hrvatske ravnice i najjunačkijeg Vukovara i malenog ali dražesnog Iloka tamo na Dunavu, nakon Mađarske i njezine čudesne Budimpešte, opet gore na Dunavu, pa Toskane i njezine očaravajuće Firence na rijeci Arno, naš se autobus ispunjen učiteljicama i gdjekojim učiteljem i ove godine zakotrljao prema dvjema vijugavicama. U kolijevke Pata i Mata i genija Amadeusa.
Predugu cestu od 1150 kilometara smo pregazili kroz pet zemalja. Pregazila je i ona nas. Prije toga smo pokraj Zagreba pokupili čovjeka za kojeg se ubrzo ispostavilo da je osebujna pojava. U autobus nam se ukrcala ljudina sa srebrnom bradom, iznimno ugodna i umirujućeg glasa i enciklopedijskog znanja. Andrija nije bio samo naš vodič već i animator, zabavljač, pjevač i DJ. Iznimno prijatna osoba s viškom energije, koja uživa, blago rečeno, detaljno objašnjavati o svim čudesima što su nas okruživala.
U ogromni grad na Vltavi stigli smo tijelom umorni, ali zbog dosegnutog cilja duhom radosni. I po tko zna koji put, BOGU HVALA!
Praha je nepregledni grad koji nas je već iz daljine oduševio čim se ukazao iza brežuljaka. Mješavina betonskih i staklenih nebodera načičkanih po pošumljenim brežuljcima i krasnih austrougarskih fasada koje dominiraju središtem grada neodoljiva je kombinacija romantike i modernog. Uz njih četrnaest, Čehov a posebno impresivni Karlov most, koji su se rastegli preko Smetanine Vltave, dodatno začinjavaju ovaj sklad. Trgovi i ulice koje se slijevaju do njih mravinjaci su kroz koje se teško hoda.
Turisti iz najudaljenijih dijelova svijeta žele piti samo češko pivo. Ni mi se nismo trudili odbiti kriglu, dvije, tri… Iako okupana kišom, Kafkina židovska četvrt istovremeno odiše sjetom i nadom. Ponad grada se do neba propinje gotička katedrala za koju se uzalud truditi pronaći riječi za opisati je. Diviš joj se u tišini. I kad siđeš dolje prema rijeci, dočeka te još jedan sveti prostor u kojem smo se za zdrav život zahvalili malome Isusu. Impresionira i žena koja zavodljivo pleše – ludo arhitektonsko remek-djelo u obliku staklene zgrade uz rijeku. Genijalna ideja se rodila u hrvatskoj inženjerskoj glavi. Plovidba tajnovitom Vltavom uz ukusnu hranu pod otvorenim nebom potakla nas je da se sjetimo i nje pa da joj dolje zapjevamo, jednoj i jedinoj Hercegovini. Na povratku prema njoj odvojili smo par sati u prijestolnici svjetske kulture.
Neponovljivi Beč kao da je osuđen da se vječno zanosi u ritmu valcera. Za uživanje u Amadeusovu i Johanovu gradu preostale su nam posljednje zalihe energije. Ne i našem vodiču. Uz sva čudesa skladno posložena uz lijepi plavi Dunav, oči bode spomenik nekad moćnoj debeloj Mari i, naravno, katedradala sv. Stjepana, Stephansdom, oko koje se sve vrti. U dahu smo upili pregršt arhitektonske ljepote koju smo našli u Bečkoj državnoj operi, muzejima i Parlamentu. Nakon vrećica punih suvenira i ukusnog Wiener Schnitzela, u parkovima smo našli odmor i spas.
Ljepotom i umorom ošamućeni krenuli smo na povratak našoj ljepoti.
Dolje negdje uz Ričinu.
Marko Pašalić
