Evanđelje po Ivanu puno je riječi: imenica slava i/li glagola slaviti, proslaviti. Sin, koji je izišao od Oca prije vjekova, bijaše bio proslavljen slavom vječnom, a u svijetu dovršivši djelo spasenja također je proslavljen neopisivom božanskom slavom iako je trpio na križu, umro i bio u grobu tri dana. Vrhunac proslave Sinovljeve jest u uskrsnuću i uzašašću na nebo gdje je s desne Očeve, te u slanju Duha nad apostole i Prackrvu.
Sve je to sastavnica jedinstvenoga i jedincatoga vazmeno-uskrsnog otajstva, a Crkva ih slavi kao Uskrs, ukazanja i Uzašašće, te Duhove a sve s jakim porukama za nas vjernike kršćane. Sin kaže da više nije u svijetu poslije Uzašašća, jer ide k Ocu Nebeskome, a njegovi apostoli i učenici, kao i sljedbenici još su u svijetu, pa Oca moli da ih sačuva jedinstvene u svome imenu, kao što je jedinstvo između Oca i Sina te Duha. Sin vapi da i svaki koji povjeruje u Očevo djelo po Sinu i Duhu Svetome također bude proslavljen vječnom slavom, tj. životom vječnim u nebu. Drugim riječima rečeno, sve ono što je Bog po Sinu i Duhu Svetom učinio nama ljudima, trebamo prihvatiti i po tome živjeti, a djelo Trojstvenog Boga za nas ljude jest Crkva sa svih sedam sakramenata i sa svojim sakramentalima, kao i mnogim drugim duhovnim evanđeoskim sadržajima. Po Crkvi mi smo povezani s Bogom Ocem, Bogom Sinom i Bogom Duhom Svetim. To je najizvrsniji način sjedinjena s Bogom i najkraći put do Boga u nebu.
Ovo je Isusova velikosvećenička molitva koju Sin upućuje svome Ocu podignutih očiju prema Nebu da ga proslavi onom slavom koju je imao prije nego je postalo išta, a za tu proslavu Sina došao je čas. Sin će proslaviti svoga Oca objavljivanjem njegova imena ljudima na svijetu. Uz to moli se da vlašću koju mu je Otac dao “nad svakim tijelom“ dadne život vječni svima koji su postali njegovi po Ocu. A život vječni je u tome da svi upoznaju Oca, koji je jedini istinski Bog, kao i poslanoga Sina na svijet Isusa Krista. Sin je Oca slavio na zemlji kroz dovršenje svih djela što mu ih je zadao Otac, zatim objavio je Očevo ime ljudima svijeta koji su Očevi, a sada su i Sinovljevi kojima je upućena Očeva riječ po Sinu, što su je vršeći sačuvali. Upoznali su po Sinu da je sve to Očevo što su dobili, te su spoznali da je Sin izišao od Oca koji ga je poslao u svijet među ljude. Sin za njih moli jer su sada i njegovi i Očevi, a inače sve što pripada Sinu je ujedno i Očevo i ono što je Očevo pripada Sinu koji se proslavio u onima što su slušali njegovu riječ. On odlazi k Ocu a oni ostaju u svijetu i moli da ih sačuva u svome imenu kako bi bili jedno kao što su jedno Otac i Sin, te Duh.
Ovdje navodim riječi iz Propovijedi sv. pape Lava Velikog koje govore o danima između Uskrsa i Uzašašća, a to se izvrsno uklapa u ovo razmišljanje. “Predragi, dani između Uskrsa i Uzašašća nisu protekli uzalud. Kroz te su dane velika otajstva utvrđena i velike tajne objavljene. Tih je dana uklonjen strah od okrutne smrti i proglašeno da je besmrtna ne samo duša nego i tijelo. Tih su dana svi apostoli obilno napunjeni Duhom Svetim; a sv. Petru nad ostale apostole, osim ključeva nebeskog kraljevstva, povjerena je i briga nad cijelim Kristovim stadom. Tih dana Krist se pridružio dvojici učenika kao pratilac, na putu u Emaus i da bi uklonio sav mrak naše sumnje i nesigurnosti, ukorio ih je što se boje i plaše i nemaju snage povjerovati. Njihova prosvijetljena srca pomalo dobivaju žar vjere. A kad im je Gospodin protumačio Pisma, postaju žarka. I dok su s njim bili za stolom, pri lomljenju kruha, otvoriše im se oči. Sretnije su se njima otvorile oči kad im je Krist očitovao svoju slavu, nego ono našim praroditeljima kad se smetoše i zbuniše zbog prvog prijestupa.
Predragi, kroz čitavo ovo vrijeme od Uskrsa do Uzašašća Božja se providnost pobrinula da svoje vjerne pouči i da im uvjeri i oči i srce, kako je Gospodin Isus Krist zaista uskrsnuo, kao što je stvarno i rođen i mučen i umro. Zbog toga su se blaženi apostoli i svi učenici, kad je Isus uzašao na nebo, ne samo otresli svake žalosti, nego se ispunili silnom radošću. Tako je, eto, bilo s onima što ih je smrt na križu ustrašila, a vjera im u uskrsnuće bila kolebljiva. Utvrdila ih je očita istina. Zaista je to bio veliki i neizrecivi uzrok radosti kad je ljudska narav na oči svetoga mnoštva uzdignuta u dostojanstvu iznad svih nebeskih stvorova. Nadvisila je anđeoske redove i nadmašila uzvišenost arkanđela. I ljudska narav nije mogla više biti uzvišena nego time što je sjela uz Oca. I tako se pridružila slavi Očeva prijestolja, a s njegovom je naravi već bila povezana u njegovu Sinu.“
Don Ilija Drmić
