Isus u nazaretskoj sinagogi čita odlomak iz Knjige proroka Izaije
Uputimo se prema gradu Isusova djetinjstva – Nazaretu i pohodimo ga s Isusom (Mt 13,53-58), koji je, završivši svoje govore u prispodobama, otišao iz tih izraelskih krajeva i stigao u svoj rodni zavičaj. Tu je otpočeo naviještanje i naučavanje u tamošnjoj sinagogi. Evanđelist Matej zapisao je da su se ljudi u njegovu kraju i zavičaju pitali o tome odakle njemu silna mudrost i čudesne sile kojima je djelovao i liječio bolesne i opsjednute. Vidjeli su snažna i neobična djela koja su u biti čudesa, a u dvojbi su kako ih može učiniti jedan drvodjeljin sin ili za njih sin obične majke Marije Nazarećanke. Pitanjima su sebi dozivali u svijest lik njegova oca drvodjelje sv. Josipa i pitajući se potvrđivali sami sebi da je Isus njegov zakoniti sin. Isto tako potvrđivali su pitanjima da mu je majka Marija, a rođaci su mu Jakov, Josip, Šimun i Juda. Rođakinje se ne spominju poimence. I neprestance su se pitali, diveći mu se, odakle mu sve to znanje i sve te čudesne moći u odnosu prema ljudima kojima se posvema predao i postao njihov. Sve se ovo dalo razriješiti samo pristankom na čin vjere koji nadilazi sve umne i sve druge ljudske akrobacije. Vjera je temelj svemu ovome što se događa u narodu a povezano sa Sinom Božjim.
Međutim, bilo je i onih koji su se sablažnjavali o njega u smislu da je Sin Božji, Mesija, Spasitelj. Neki su ga odbijali i nisu željeli ni njegov govor, ni pouke, ni čudesa. Stoga im je svima zbog svega toga, a napose zbog nevjere, odgovorio da prorok nije bez čast doli u svom zavičaju i u svome domu, te zbog toga nije učinio mnogo čudesa zbog takvoga njihova stava koji je proizišao iz plitkoće vjere, odnosno nevjere. A valja imati i tu činjenicu da u svom kraju nije zgodno biti umnik, liječnik, prorok… Sve su to oni iskusili, pa opet nisu sva ta iskustva primijenili i na Isusa u smislu da ga obrane, prihvate, zavole.
Unutrašnjost nazaretske sinagoge
Evanđelist Marko opisujući početak Isusova djelovanja navodi iste činjenice kao i Matej jedino što Matej piše da su ljudi u sinagogi zapanjeno svjedočili o svemu što je Isus govorio i činio, a Marko veli da su preneraženo govorili pitajući se odakle mu sve to. Ovo da su preneraženo govorili znači govorili su neugodno iznenađeni. To može značiti: Veliko je to djelo što ga vidimo i snažne su i poticajne te riječi koje čujemo, ali kako sve to da govori onaj komu znamo oca i majku, braću i sestre, odnosno najbliže rođake i rođakinje, jednostavno rečeno svu rodbinu. Kako to da on bude Mesija kojega čekamo kad je po vanjskom obilježju isti kao i mi?! Zar Bog nije malo drukčiji u svakom pogledu, a ne da nalikuje nama ljudima… Teško je prihvatiti izvrsno učenoga i djelom uspješnoga susjeda. Teško je prihvatiti velikana u svojoj sredini, pogotovo proroka, svećenika, biskupa. Valja mu naći ahilovu petu i spustiti ga na našu ljudsku i slabu razinu i ispod te naše razine (usp. Mk 6,1-6). Svakako, u Nazaretu se dogodio obrat od radosti i divljenja do očitovanja nevjere kako je zapisao sv. Marko.
Sv. Luka opisujući Isusovo vraćanje u Galileju kaže da se on “u snazi Duha“ vratio u Galileju, te da se glas o njemu proširio po cijeloj galilejskoj okolici. Budući da su ga svi prihvaćali i slavili, otvoreno je naučavao u njihovim sinagogama (usp. Lk 4,14-15). Isus je došao i u svoj grad Nazaret u kojem je proživio ono rano djetinjstvo. U subotu je po običaju ušao u sinagogu i određenoj prigodi ustao se i zamolio da mu se dadne svitak Knjige proroka Izaije, što mu je poslužitelj i dao. Razvije knjigu i vrlo brzo pronađe mjesto na kojem piše: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Ovaj se Isusov program otpočeo ostvarivati u Godini milosti Gospodnje. Božji Duh ga poslao da naviješta blagu vijest, Radosnu vijest siromasima, odnosno onima koji su slomljena srca i nemaju volje za daljnji životni tijek. To su skršene osobe, zahvaćene potištenošću, bezvoljnošću za daljnjim životom u tim i takvim okolnostima gdje se čovjek uništava. Potom ide proglasiti sužnjima oslobođenje i puštanje na slobodu potlačenih što se također ostvaruje. Vid se vraća slijepima i to onima na čije se oči navukla mrena kao i na oči duha.
Isus je u sinagogi pročitao navod iz Knjige proroka Izaije,
čiji se sadržaj ostvario na njemu samome
Nakon što je Isus pročitao navod iz ove knjige i projasnio njegovu poruku, vratio ju je poslužitelju i sjeo. Svi su ga gledajući motrili i o izrečenome promišljali. Najednom Isus je zaključio govoreći da se ovoga časa ispunilo to Pismo što im odzvanja u ušima. To ispunjenje je na Isusu samome, koji je Sin Božji i Sin Čovječji, Druga Božanska Osoba. Svi nazočni mogli su tu ljepotu i to ostvarenje vidjeti svojim očima upravo na Isusu Bogočovjeku, te su se divili “milini riječi“ što su tekle iz njegova uma, srca i usta. Posvema ih je oduševio i do te mjere ushitio da su ostavili sve svoje nevolje, boli i potištenosti i uzdigli su se u posebno stanje svoga duha. To je Isus koji može osloboditi čovjeka od svih oblika zarobljenosti i dovesti ga u ravnovjesne duše i tijela, te svih odnosa prema sebi, drugima, prirodi u kojoj opstoje i samome Bogu.
Najednom su otpočeli prepoznavati Isusov lik i utvrđivali su ga govoreći da je to sin Josipov. U tom smislu Isus dalje govori prisutnima i svim zanimanicima u obliku pitanja kojim proniče njihove misli i razmišljanja, a odnosi se na liječnika da sam sebe izliječi kad tako liječi druge, što je svojevrsna izreka, te da se dogode brojna izlječenja bolesnih osoba u Nazaretu i okolici kao što su se zbila u Kafarnaumu kod Galilejskoga jezera i u galilejskoj okolici. Ovu rečenicu koja govori da liječnik izliječi sama sebe, valja shvatiti kao želju puka da se zapravo dogode izlječenja i ozdravljenja na tome narodu, puku, odnosno na osobama iz njegova zavičaja. Isus to nije mogao učiniti jer im je zamrla vjera u tkivu njihovih bića.
Poslije ovoga uslijedila je ona rečenica i misao o tome da prorok svugdje može dobro doći čineći ta silna i veličanstvena djela jedino ne u svome zavičaju među svojima čija je vjera posve upitna. To je potkrijepio starozavjetnim primjerom vezanim uz proroka Iliju (djelovao u vrijeme kralja Ahaba i zlobne kraljice poganke Jezabele – 874.-853. god. pr. Kr.) kada nije bilo kiše tri i pol godine i kad je zbog toga zavladala glad i žeđ “po svoj zemlji“. U toj sušnoj nevolji prorok Ilija nije došao nijednoj ženi ili udovici s brašnom i uljem nego samo udovici u Sarfati Sidonskoj, mjestu koje se nalazilo u susjednoj zemlji, gdje se sklonio od zločestoga kralja i još zločestije kraljice. Isus dalje spominje činjenicu da je za vrijeme djelovanja proroka Elizeja bilo mnogo gubavaca u Izraelu, ali nije se nijedan od njih očistio od gube osim stranac Naaman Sirac (usp. 2 Kr 5,1-27). A razlog zašto se ovo dogodilo jest što nisu susjedi, nego su daleko jedni od drugih (Izrael – Sarfata Sidonska; Izrael – Naaman iz Sirije). Nažalost, nekada se i susjedi država, zemalja ne podnose, isključuju, mrze, a Isus želi sve ljude izliječiti od manjka darežljive ljubavi i teške zarazne gube čemu je uzrok nedostatak vjere.
Izrekavši ove starozavjetne primjere, u njima se promijenila slika o Isusu iz Nazareta. Ljudi su se razgnjevili, uhvatili su ga, izveli iz grada i odveli na rub brijega na kojem počiva njihov grad, te su ga pokušali gurnuti niza stranu brijega da se skotrlja što dublje i tako izrazbijan padne u nesvijest i umre. Međutim Isus je, oslobodivši se njihovih steza prodorno ih pogledavši s jakim prijetnjama pogledom, vrlo jednostavno prošao mimo njih i uputio se svojim pravcem bez imalo straha od njih dok su oni pred njim drhtali od straha i skamenjenosti. Nitko nije mogao ni koraknuti za njim da bi ga ponovno uhvatili, jer ih je pobijedio u srcu izbivši iz njih svaku moć za čin dobra, a pogotovo zla. Ljudi su mislili da mogu u svakoj situaciji vladati Bogočovjekom hvaleći ga kad im čini dobro i kudeći ga kad im ne ispunjava nikakvu želju jer su zamrli u vjeri. I umjesto da ožive u vjeri, oni su još više umirali vodeći ga na stratište. Isus je ovo stratište nadišao, jer još nije bio došao njegov čas (usp. Iv 2,4).
Don Ilija Drmić
