Isus u nazaretskoj sinagogi čita odlomak iz Knjige proroka Izaije
Uputimo se prema gradu Isusova djetinjstva – Nazaretu i pohodimo ga s Isusom (Mt 13,53-58), koji je, završivši svoje govore u prispodobama, otišao iz tih izraelskih krajeva i stigao u svoj rodni zavičaj. Tu je otpočeo naviještanje i naučavanje u tamošnjoj sinagogi. Evanđelist Matej zapisao je da su se ljudi u njegovu kraju i zavičaju pitali o tome odakle njemu silna mudrost i čudesne sile kojima je djelovao i liječio bolesne i opsjednute. Vidjeli su snažna i neobična djela koja su u biti čudesa, a u dvojbi su kako ih može učiniti jedan drvodjeljin sin ili za njih sin obične majke Marije Nazarećanke. Pitanjima su sebi dozivali u svijest lik njegova oca drvodjelje sv. Josipa i pitajući se potvrđivali sami sebi da je Isus njegov zakoniti sin. Isto tako potvrđivali su pitanjima da mu je majka Marija, a rođaci su mu Jakov, Josip, Šimun i Juda. Rođakinje se ne spominju poimence. I neprestance su se pitali, diveći mu se, odakle mu sve to znanje i sve te čudesne moći u odnosu prema ljudima kojima se posvema predao i postao njihov. Sve se ovo dalo razriješiti samo pristankom na čin vjere koji nadilazi sve umne i sve druge ljudske akrobacije. Vjera je temelj svemu ovome što se događa u narodu a povezano sa Sinom Božjim.
Međutim, bilo je i onih koji su se sablažnjavali o njega u smislu da je Sin Božji, Mesija, Spasitelj. Neki su ga odbijali i nisu željeli ni njegov govor, ni pouke, ni čudesa. Stoga im je svima zbog svega toga, a napose zbog nevjere, odgovorio da prorok nije bez čast doli u svom zavičaju i u svome domu, te zbog toga nije učinio mnogo čudesa zbog takvoga njihova stava koji je proizišao iz plitkoće vjere, odnosno nevjere. A valja imati i tu činjenicu da u svom kraju nije zgodno biti umnik, liječnik, prorok… Sve su to oni iskusili, pa opet nisu sva ta iskustva primijenili i na Isusa u smislu da ga obrane, prihvate, zavole.
Unutrašnjost nazaretske sinagoge
Evanđelist Marko opisujući početak Isusova djelovanja navodi iste činjenice kao i Matej jedino što Matej piše da su ljudi u sinagogi zapanjeno svjedočili o svemu što je Isus govorio i činio, a Marko veli da su preneraženo govorili pitajući se odakle mu sve to. Ovo da su preneraženo govorili znači govorili su neugodno iznenađeni. To može značiti: Veliko je to djelo što ga vidimo i snažne su i poticajne te riječi koje čujemo, ali kako sve to da govori onaj komu znamo oca i majku, braću i sestre, odnosno najbliže rođake i rođakinje, jednostavno rečeno svu rodbinu. Kako to da on bude Mesija kojega čekamo kad je po vanjskom obilježju isti kao i mi?! Zar Bog nije malo drukčiji u svakom pogledu, a ne da nalikuje nama ljudima… Teško je prihvatiti izvrsno učenoga i djelom uspješnoga susjeda. Teško je prihvatiti velikana u svojoj sredini, pogotovo proroka, svećenika, biskupa. Valja mu naći ahilovu petu i spustiti ga na našu ljudsku i slabu razinu i ispod te naše razine (usp. Mk 6,1-6). Svakako, u Nazaretu se dogodio obrat od radosti i divljenja do očitovanja nevjere kako je zapisao sv. Marko.
Sv. Luka opisujući Isusovo vraćanje u Galileju kaže da se on “u snazi Duha“ vratio u Galileju, te da se glas o njemu proširio po cijeloj galilejskoj okolici. Budući da su ga svi prihvaćali i slavili, otvoreno je naučavao u njihovim sinagogama (usp. Lk 4,14-15). Isus je došao i u svoj grad Nazaret u kojem je proživio ono rano djetinjstvo. U subotu je po običaju ušao u sinagogu i određenoj prigodi ustao se i zamolio da mu se dadne svitak Knjige proroka Izaije, što mu je poslužitelj i dao. Razvije knjigu i vrlo brzo pronađe mjesto na kojem piše: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Ovaj se Isusov program otpočeo ostvarivati u Godini milosti Gospodnje. Božji Duh ga poslao da naviješta blagu vijest, Radosnu vijest siromasima, odnosno onima koji su slomljena srca i nemaju volje za daljnji životni tijek. To su skršene osobe, zahvaćene potištenošću, bezvoljnošću za daljnjim životom u tim i takvim okolnostima gdje se čovjek uništava. Potom ide proglasiti sužnjima oslobođenje i puštanje na slobodu potlačenih što se također ostvaruje. Vid se vraća slijepima i to onima na čije se oči navukla mrena kao i na oči duha.
Isus je u sinagogi pročitao navod iz Knjige proroka Izaije,
čiji se sadržaj ostvario na njemu samome
Nakon što je Isus pročitao navod iz ove knjige i projasnio njegovu poruku, vratio ju je poslužitelju i sjeo. Svi su ga gledajući motrili i o izrečenome promišljali. Najednom Isus je zaključio govoreći da se ovoga časa ispunilo to Pismo što im odzvanja u ušima. To ispunjenje je na Isusu samome, koji je Sin Božji i Sin Čovječji, Druga Božanska Osoba. Svi nazočni mogli su tu ljepotu i to ostvarenje vidjeti svojim očima upravo na Isusu Bogočovjeku, te su se divili “milini riječi“ što su tekle iz njegova uma, srca i usta. Posvema ih je oduševio i do te mjere ushitio da su ostavili sve svoje nevolje, boli i potištenosti i uzdigli su se u posebno stanje svoga duha. To je Isus koji može osloboditi čovjeka od svih oblika zarobljenosti i dovesti ga u ravnovjesne duše i tijela, te svih odnosa prema sebi, drugima, prirodi u kojoj opstoje i samome Bogu.
Najednom su otpočeli prepoznavati Isusov lik i utvrđivali su ga govoreći da je to sin Josipov. U tom smislu Isus dalje govori prisutnima i svim zanimanicima u obliku pitanja kojim proniče njihove misli i razmišljanja, a odnosi se na liječnika da sam sebe izliječi kad tako liječi druge, što je svojevrsna izreka, te da se dogode brojna izlječenja bolesnih osoba u Nazaretu i okolici kao što su se zbila u Kafarnaumu kod Galilejskoga jezera i u galilejskoj okolici. Ovu rečenicu koja govori da liječnik izliječi sama sebe, valja shvatiti kao želju puka da se zapravo dogode izlječenja i ozdravljenja na tome narodu, puku, odnosno na osobama iz njegova zavičaja. Isus to nije mogao učiniti jer im je zamrla vjera u tkivu njihovih bića.
Poslije ovoga uslijedila je ona rečenica i misao o tome da prorok svugdje može dobro doći čineći ta silna i veličanstvena djela jedino ne u svome zavičaju među svojima čija je vjera posve upitna. To je potkrijepio starozavjetnim primjerom vezanim uz proroka Iliju (djelovao u vrijeme kralja Ahaba i zlobne kraljice poganke Jezabele – 874.-853. god. pr. Kr.) kada nije bilo kiše tri i pol godine i kad je zbog toga zavladala glad i žeđ “po svoj zemlji“. U toj sušnoj nevolji prorok Ilija nije došao nijednoj ženi ili udovici s brašnom i uljem nego samo udovici u Sarfati Sidonskoj, mjestu koje se nalazilo u susjednoj zemlji, gdje se sklonio od zločestoga kralja i još zločestije kraljice. Isus dalje spominje činjenicu da je za vrijeme djelovanja proroka Elizeja bilo mnogo gubavaca u Izraelu, ali nije se nijedan od njih očistio od gube osim stranac Naaman Sirac (usp. 2 Kr 5,1-27). A razlog zašto se ovo dogodilo jest što nisu susjedi, nego su daleko jedni od drugih (Izrael – Sarfata Sidonska; Izrael – Naaman iz Sirije). Nažalost, nekada se i susjedi država, zemalja ne podnose, isključuju, mrze, a Isus želi sve ljude izliječiti od manjka darežljive ljubavi i teške zarazne gube čemu je uzrok nedostatak vjere.
Izrekavši ove starozavjetne primjere, u njima se promijenila slika o Isusu iz Nazareta. Ljudi su se razgnjevili, uhvatili su ga, izveli iz grada i odveli na rub brijega na kojem počiva njihov grad, te su ga pokušali gurnuti niza stranu brijega da se skotrlja što dublje i tako izrazbijan padne u nesvijest i umre. Međutim Isus je, oslobodivši se njihovih steza prodorno ih pogledavši s jakim prijetnjama pogledom, vrlo jednostavno prošao mimo njih i uputio se svojim pravcem bez imalo straha od njih dok su oni pred njim drhtali od straha i skamenjenosti. Nitko nije mogao ni koraknuti za njim da bi ga ponovno uhvatili, jer ih je pobijedio u srcu izbivši iz njih svaku moć za čin dobra, a pogotovo zla. Ljudi su mislili da mogu u svakoj situaciji vladati Bogočovjekom hvaleći ga kad im čini dobro i kudeći ga kad im ne ispunjava nikakvu želju jer su zamrli u vjeri. I umjesto da ožive u vjeri, oni su još više umirali vodeći ga na stratište. Isus je ovo stratište nadišao, jer još nije bio došao njegov čas (usp. Iv 2,4).
Don Ilija Drmić
Pridružite se WhatsApp kanalu Posušje.info i među prvima saznajte najvažnije vijesti iz Posušja, Hercegovine, BiH i svijeta. Kanal možete napustiti u svakom trenutku.
