Poslije Isusova uskrsnuća iz groba, koji je ostao prazan, Isus se ukazuje živ s preobraženim tijelom i istim Božanskim Duhom svojim apostolima i učenicima, o čemu pišu sva četvorica evanđelista (Iv 20,19-23; Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Lk 24,36-49).
Ivan otpočinje svoje izvješće o Isusovu ukazanju nakon uskrsnuća, i to istoga dana, prvoga u tjednu, nedjelja, Dan Uskrsnuća (9. travnja 30.), ali uvečer, te veli da su apostoli i učenici zbog straha od Židova zatvorili vrata svoje sobe u Jeruzalemu, najvjerojatnije tamo gdje su imali Posljednju večeru, te razmišljajući o svemu čekali su što će se sve događati. Kad najednom pojavi se Isus, sav u svjetlu, stane u sredinu njihove sobe i pozdravi ih uobičajenim pozdravom: “Mir vama!“ (Hebrejski: šālôm lākem; grčki: Eirene pasi – Εἰρήνη πᾶσι, latinski: Pax vobiscum). Mir je toliko velika činjenica u ljudskome životu, da su je učestalo ponavljali u pozdravnoj formuli kako Isus, tako i apostoli, učenici i svi ostali pučani. Nakon toga pokazao im je svoje probodene ruke čije se rane vide ali ne krvare i isto tako probodeni bok iz kojega je na Kalvariji istekla krv i voda. Rane su Josip Arimatejac i Nikodem uredno očistili s osjećajem štovanja u vjeri, nadi i ljubavi, zatim uljem premazali i miomirisima posuli, a na kraju poljubili mrtvoga Isusa u bok i lice, te pokopali.
Kad su učenici i apostoli vidjeli Uskrsloga, veoma su se obradovali radošću neopisivom, velikom, jer su vidjeli svoga Gospodina, onoga s kojim su proveli tri i više nezaboravnih godina zajedničarenja. Ovo viđenje mijenja istoga časa tijek njihovih misli od malo prije toga ukazanja, čak ih i sređuje ovo ukazanje jer su bile njihove misli raznovrsne i posve izmiješane u glavama svakoga od njih, ali ovaj događaj ih smiruje i slaže sve na svoje umno mjesto.
Isus im je ponovno rekao svoj pozdrav: “Mir vama!“ Zacijelo da su kao i prvi put u svome srcu i umu odgovorili na taj pozdrav svojim pozdravom, koji je također bio uobičajen, a glasio je: I vama mir (hebrejski: aleichem shalom, najčešće u množini pa kad je riječ o samo jednoj osobi). Potom im je Uskrsli otpočeo svoj govor s malo riječi ali s velikom širinom poruke i značenja. Oni su svaku riječ zapamtili što im je rekao, a govorio im je da ih on šalje kao što je i njega Otac poslao na ovaj svijet kako bi uprisutnio Oca među ljudima svijeta koje je Bog Otac stvorio. Kamo ih šalje? U svijet, među ljude, muškarce i žene, i među sve narode a ne da ostanu u strahu od Židova i samih sebe. Izgovorivši te poruke rekao im je: “Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“ S Duhom njegovim trebaju djelovati i živjeti.
Ovo je podjela velike ovlasti apostolima i učenicima da s Duhom Kristovim i Duhom Svetim mogu opraštati grijehe svim grješnicima koji se pred njima kaju za njih, a imaju vlast i zadržati ih ako se ne kaju, ako ih odobravaju sa željom potvrđivanja u daljnjem životu. Oni su kršteni vodom, riječju i Duhom Svetim, oni su postali svećenici Isusa Krista u svijetu koji će u njegovo ime i krštavati, i riječ Božju naviještati, Duha dijeliti i grijehe opraštati, te slaviti sva sveta otajstva vjere, napose tvorenje i slavljenje Presvete Euharistije, iste one od Velikoga četvrtka što se zbilo u toj istoj dvorani gdje su našli utočište zbog straha i neznanja što im je činiti. Sada im je Uskrsli sve rekao i šalje ih (u misije kao misionare) da krenu i produže njegov put, koji je odsada zajednički put (grčki sin – zajedno i hodos – put, sinodalni hod) ovim svijetom i Crkvom koju je uspostavilo Presveto Trojstvo: Bog Otac, Bog Sin i Bog Duh Sveti. Taj hod sastoji se od molitve, promišljanja i djelovanja u Duhu Kristovu i Božjem, te ustrajanja u Crkvi Božjoj moleći i djelujući za jedinstvo, ljubav i mir.
Sada ćemo posebnu pozornost svratiti na Ivanov opis ukazanja u nazočnosti apostola Tome (Iv 20,24-29), jer on to jedini i donosi u svome evanđelju, a ovo ukazanje zbilo se tjedan dana kasnije, također u nedjelju, koja polagano postaje u svijesti apostola i učenika blagdan namjesto šabata, što je novost. Ovaj apostol Toma zvani Blizanac, član Dvanaestorice, nije bio s apostolima i učenicima kada se Isus ukazao živ sa svojim preobraženim i vidljivim tijelom, koje je sa svim vidljivim ranama i ožiljcima iz njegova sudskoga procesa i kažnjavanja nošenjem križa na brdo Golgotu. Prigodom prvoga susreta prvoga dana u tjednu – u nedjelju s Uskrslim subraća apostoli i učenici su razgovarali s Tomom tumačeći mu svoje viđenje Gospodina Uskrsloga. Apostol Toma je nato odgovorio da on neće tako brzo povjerovati kao oni sve dok ne vidi na njegovim rukama i nogama biljege čavala, te ne stavi svoj prst u mjesto čavala, zatim ako ne stavi svoju ruku u njegov probodeni bok kopljem gdje je rana široka koliko i oštro koplje čija je špica, vršak od bronce. Spomenimo ovom prigodom kako je Arich Klein iz Jeruzalema potvrdio da je taj brončani vršak koplja izrađen u doba sudaca (1200.-1025. god. pr. Kr.). Tim brončanim šiljkom probo je rimski vojnik i veliko Srce Isusovo, iz kojega je potekla krv i voda, te sve milosti spasenja ljudskoga roda i svijeta. Toma traži zaista jake dokaze za pojavu Uskrsloga. Traganje za tim dokazima i potvrdama jest put znanosti, što uključuje prihvaćanje konačnih dokaza i spoznaje te činjenice, a unatoč svemu tome slijedi čin vjere u sve ono što se zbilo i sve one nadznanstvene činjenice i dokaze.
Ovdje možemo reći da tako imamo poklapanje Božjih darova znanosti i vjere, te njihovo međusobno prožimanje i podupiranje. Znanost se muči nad nekim pojavama kao što je život, rađanje i smrt. Njoj izvrsno u tome pomaže vjera. Kad su sukladne, onda mogu bolje, lakše i brže pronaći zadovoljavajuće rješenje, te opet u daljnjem zajedničkom hodu nadopunjati novim spoznajama i još jačom vjerom, te tako sve do potrebite punine spoznaje i vjere. I dokle god mi ne možemo spoznati uzroke početka života i smrti, ne smijemo zanemarivati vjeru koja nam dobrano pomaže. A kad spoznamo sve to, onda nam neće trebati ni znanost ni vjera. One će same sebe vratiti Stvoritelju svega što jest a napose čovjeka koji je kruna njegova stvaranja. Nitko ih neće odbaciti od sebe. Tad ćemo sve znati i sve gledati. Ostat će nam kao vrlo snažna jedino sveopća ljubav, kojoj je izvor, ishod, ishodište sam Bog, jer je on Ljubav. Boga do kraja ne možemo shvatiti, pa nam je zato potreban put znanosti kojim koristimo logiku kao Božji dar za ugodni život u “skrivenome Bogu“ (Deus absconditus), te vjeru kao još veći Božji dar nama stvorenim ljudima.
Toma se usudio na znanstveni uvid i Isus mu ga darovao ukazavši mu se i zapovjedivši mu da prinese prst u rane na rukama i nogama (znanstveni čin) i da sve to pogleda (čin vjere), te da prinese svoju ruku i stavi je u probodeni bok gdje je proboj širi (znanstveni čin) i da se uvjeri te ne bude nevjeran nego vjeran da je to rođeni Bog, Sin Božji, Druga Božanska Osoba Isus Krist, naš spasitelj u znanosti i u vjeri, odnosno po znanosti – svome daru ljudima i po vjeri – svome daru istim ljudima. Sukobi između znanosti i vjere na zajedničkom putu (sinodalnome putu) nastaju kada vjera isključuje znanost i obrnuto, kada znanost isključuje vjeru.
Na sve to Toma, apostol Isusa Krista, odgovorio je svome Uskrslom Gospodinu ovim riječima: “Gospodin moj i Bog moj!“ Uskrsli Isus mu je nato odvratio izvrsnim riječima znanosti i vjere, istovremeno: “Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“ To znači da ne moramo biti svi znanstvenici da bismo potom bili vjernici. No, mi možemo biti i znanstvenici i vjernici, te i vjernici i znanstvenici, odnosno, ne moramo biti svi znanstvenici a možemo biti svi vjernici. Uostalom, jedni će biti umni znanstvenici s Božjim darovima i vjernici, a drugi samo vjernici i obični djelatnici u ovome životu s dostatnim umnim Božjim darovima. I na kraju svi ćemo sve vidjeti i znati. Možda će neki ostati prikraćeni za motrenje punine svega što jest, jer su isključili darovanu vjeru iz svoga života i stavili je postrance.
Ovdje se dobro sjetiti nadahnutoga teksta iz Djela apostolskih, koji nam sve ovo izvrsno osvjetljava i projašnjava, a on glasi: “Mi smo svjedoci svega što on (Isusu) učini u zemlji judejskoj i Jeruzalemu. I njega smakoše, objesivši ga na drvo! Bog ga uskrisi treći dan i dade mu da se očituje – ne svemu narodu, nego svjedocima od Boga predodređenima – nama koji smo s njime zajedno jeli i pili pošto uskrsnu od mrtvih. On nam i naloži propovijedati narodu i svjedočiti: Ovo je onaj kojega Bog postavi sucem živih i mrtvih! Za nj svjedoče svi proroci: da tko god u nj vjeruje, po imenu njegovu prima oproštenje grijeha.“ (Dj 10,39-43).
Nakon ovih Ivanovih evanđeoskih poticaja za ove riječi slijedi zaključak njegova svetoga Evanđelja u kojem je obrazložio po Duhu Svetome svrhu svoje i Božje knjige Evanđelja. Tu se lijepo veli da je Isus pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi, a ova što su zapisana poticajem su nama ljudima da vjerujemo u Isusa Krista, Sina Božjega, te da vjerujući imamo život u imenu Kristovu (usp. Iv 20,30-31).
O ukazanju Isusovu u Galileji i sveopćem poslanju svjedočenja, naviještanja i djelovanja razmišljamo dalje na temelju evanđeoskih odlomaka četiriju evanđelista i Djela apostolskih (Mt 28,16-20; Mk 16,14-18; Lk 24,36-49; Iv 20,19-23; Dj 1,6-8). Matej govori da su Jedanaestorica pošla u Galileju na goru kamo im je naredio Uskrsli Isus. Oni su tamo stigli na vrijeme i kad su ga ugledali, popadali su ničice pred Uskrsloga Gospodina. I u ovoj zgodi neki su posumnjali u to je li baš to onaj isti Isus koji je bio na križu i u grobu. Svima njima pristupio je Uskrsli Isus i prozborio im o tome da mu je dana sva vlast na nebu i na zemlji, te kad su to utkali u svoj um i svoje srce, nastavio im je dalje govoriti: “Pođite, dakle, i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio!“ Glagol krstiti dolazi od Krist, a znači biti ucijepljen u Krista i njegov put i postajati Kristom. Grčka riječ baptizein, a od nje latinska baptismus znače uroniti, uranjati. Uranjanje u vodu je središnji obred krštenja. Uroniti u krsni zdenac znači umrijeti s Kristom, a izroniti naznačuje uskrsnuti s Kristom. Isus je apostolima i učenicima rekao te važne činjenice svoga poslanja koje trebaju odmah obavljati i činiti u tome svome vremenu i svijetu, te to izvršiti na najbolji mogući način s načinima produženja kroz povijest. Uz to dodao je i ove riječi jamstva: “I evo, ja sam s vama u sve dane, do svršetka svijeta.“ (Mt 28,16-20).
Don Ilija Drmić
smanji malo, Ilija