Kolumna don Ilije Drmića – Evanđeoski nedjeljni trenutak

Prva i prava ljubav, te Križ

            Evanđeoski odlomak koji se čita na nedjeljnim svetim Misama u našim crkvama 13. nedjelje kroz godinu (28. lipnja 2020.) je iz Evanđelja po Mateju, a naslovljen je: Treba se odreći svega (Mt 10,37-39), te drugi dio s naslovom: Zaključak apostolske besjede (Mt 10,40-42).

1.

Isus nam daruje sebe u vrijeme koronavirusa – djelo ak. slikara Branimira Čilića

            Koliko god puta čuli ove Isusove riječi, uvijek ćemo biti potaknuti na dubokoumna razmišljanja o našem življenju na ovome tvarnome svijetu kao podlozi za nas ovako stvorene ljude, tj. tjelesno-duhovna bića koja ovise o tlu, zemlji, zraku, vodi i hrani koja je lijek ali uključuje i druge lijekove za čuvanje i održavanje našega zdravlja, što ga provjeravaju razni virusi i bakterije, kao i mnogo toga drugoga. Ničega od toga egzistencijalno nabrojenoga ne možemo se odreći jer je to uvjet opstanka i života na Zemlji, ali trebamo imati u vidu da nikome ništa od toga ne oduzmemo, nego da mu jednako pripustimo kao i sebi samima. A ako je nekome ugroženo to Božansko pravo na osnovne elemente života, moramo se izboriti da se to ponovno vrati. U ovo pripada i čuvanje čovjeka od začeća do preminuća. Toga se ne možemo odreći pred Bogom i vlastitim Umom. Međutim, postoji nešto drugo čega se u ovome životu možemo odreći iz većih razloga i ideala, a prema potrebi i moramo se odricati da bismo postigli za sebe i sve ostale ono što je duhovna nadogradnja u ovome životu za budući život u Kraljevstvu nebeskom.

            Tako iz prvog dijela Matejeva evanđeoskog odlomka proizlazi činjenica da Krista nije dostojan onaj tko više voli svoga oca i majku, svoje roditelje, zatim roditelji otac i majka svoga sina ili kćer – od samoga Krista. To je određeni duhovni zakon unutar bračne i obiteljske zajednice, u kojoj vlada jaki zakon nadahnute Božje ljubavi povezane krvnom i rodbinskom vezom, čija se snaga širi na sve one pojedince, bračne i obiteljske zajednice s kojima se ostvaruju isti ciljevi i ideali u ljudskom društvo, te se tako sve stvara i gradi. Brak je najmanja ali najvažnija zajednica koja stvara i pokreće život i odnose u ljudskoj zajednici. Iz braka muška i ženska, kako je Bog stvorio i uredio, a Bog je Preteča/Proton, Prvi/ ljudskoj misli, nastaje obitelj, tj. zajednica u koju ulaze novi iz braka rođeni članovi, sinovi i kćeri, te kao obitelj obitavaju određeno tlo i bore se za potrebite uvjete života, u čemu im pomaže Bog po svome daru vjere, raz/uma, ljubavi i svega obilja Njegova i po Njegovu Sinu i Duhu.

            Zašto Isus ističe i stavlja na prvo mjesto potpunu ljubav bračnih drugova i obiteljskih zajednica prema sebi kao Drugoj Božanskoj Osobi, a ne da bude prvo apsolutna ljubav između bračnih i obiteljskih članova, koja je također od Boga ali nije dostojno da bude viša nego prema Kristu, te kao takva bude očitovana. To je istaknuo zato da pokaže svoje Božanstvo i svoju Božansku povezanost s Ocem i Duhom Svetim, tj. Božje Trojstveno djelovanje u kozmosu i ovome užem našem svijetu gdje se odvija život ljudi. Stoga je potrebno na prvom mjestu da svi štuju i vole Boga: Oca, Sina i Duha, jer iz te ljubavi prema Trojstvu proizlazi prava, čista, istinska, pokretačka ljubav između svih ljudi, pa tako i unutar bračne zajednice između muža i žene, te između bračnih drugova i njihovih sinova i kćeriju, kao i između braće i sestara, te svih ljudi ovoga velikoga svijeta. U takvoj ljubavi sve ima svoj smisao, što Isus i hoće kad kaže: “Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan.“ (Mt 10,37-38). Mi bismo ovo mogli ovako prereći: Mene je dostojan svaki onaj koji voli Boga i mene koga je Bog Otac poslao u ovaj svijet, a kada istinski voli Boga Oca i Mene, onda također voli i ljubi sebe i sve s kojima živi i radi. Odnosno, vole se pravom ljubavlju muževi i žene, zatim njihovi sinovi i kćeri i svi ostali ljudi ovoga svijeta. Prava ljubav drži na okupu očeve i majke, sinove i kćeri, tj. obitelji, a ljubav se širi i ulazi u sve obitelji ovoga svijeta.

            Dakle, nije Krista dostojan nitko ako drži onaj odnos i redoslijed ljubavi, odnosno ako “više“ ljubi oca ili majku, ili otac i majka ako ljube “više“ svoga sina ili kćer nego Boga Krista, onda Krista nisu dostojni. To znači izgubili su najveće blago, a inače za blagom ljubavi i svega drugoga u braku i obitelji čeznu svi članovi i to kao za tlom i zrakom, hranom i vodom. Ovo se može vidjeti i u onim teškim stanjima kada umre netko od članova unutar bračne i obiteljske zajednice, pogotovo važan član i možda mlad. Tada valja misliti na onu povezanost u ljubavi s Kristom Bogom i onaj oblik “veće i više“ ljubavi. Time ulazimo u ovaj dio evanđeoskoga govora i projašnjavanja naših odnosa prema zbilji koja je obilježena patnjom, bolju, nevoljama, te prema Bogu Ocu, Bogu Kristu i Bogu Duhu, a izražen je, strukturalno gledano, istom rečenicom ali s novim njezinim elementom, a to je Križ. I valja zapamtiti ovu Kristovu rečenicu: “Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan.“ (Mt 10,38). Krist je uzeo svoj Križ i nosio ga, te na Golgoti bio razapet na njemu i iz njegova boka istočena je sva krv na golgotsko tlo, tlo ovoga svijeta, planeta Zemlje, te ga blagoslovio kao i sve one koji ga slijede u takvome stavu i statusu. Nije dostojan Krista Boga onaj tko ne prihvati činjenicu da se u ovome životu mora nositi Križ od izlaska do zalaska sunca, a i kada se liježe na počinak, ne skida ga sa svojih leđa, njegov teret i muka ne izlaze iz mozga. Znanost nam može pomoći da križ malo zaobli i da nam izmisli dobru hodočasničku odjeću, obuću, vodu, hranu i lijekove i mogućnosti motrenja svega našega okružja, kako je Bog i rekao da se stanovnici ovoga svijeta plode i množe, te napuče zemlju i sebi je podlože (usp. Post 1,28), a i vjeru neprestance njeguju na tome putu prema vječnosti gdje svaka patnja i nevolja prestaju, te se gase, trnu sva imena, osim jednoga: Svet, Sanctus!

2.

            I konačno Isus Bog govori da tko god pronađe ovozemaljski život sa svim ugodnostima i izobiljem, neka zna da će ga morati ostaviti, morat će ga izgubiti, kako kaže Isus. To je jedna krajnost koja i nije baš zanemariva glede broja ljudi što se bore svim silama i svom inteligencijom, poput onih u prigodi gradnje Babilonske kule, da se učvrste u izobilju i ugodnostima za ovaj svijet i život u njemu, a sve to iz prkosa oholosti prema Bogu. Druga i prava srž i krajnost nasuprot spomenutom obilju i uživanju, jest da se čovjek posvema posveti Bogu i u toj posvećenosti izgubi svoj ovozemaljski život, odnosno premine sa svetim i velikih ostvarenim djelima i idealima, koji su ga nosili kroz razne nevolje ovoga svijeta i po križevima. Može i ovakav imati zemaljsko, ali više voli Božje, nebesko i služenje Bogu u ljudima, jer je svjestan da će svu ljepotu života vidjeti kod Boga u nebu. To je pravi cilj. Isus je rekao: “Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga.“ (Mt 10,39).

            O ovoj temi imamo zapisanu rečenicu i misao i u Lukinu evanđelju, ali ova je još korjenitija. Ovaj mač Božje riječi zacijelo još jače siječe. Ma poslušajmo kako to zvuči odlučno i prihvatljivo: “Dođe li tko k meni, a ne mrzi svog oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!“ (Lk 14,26-27). Izvrsna nadopuna onome gore rečenome, te ne možemo a da ovo ne prihvatimo, jer je uistinu zakon ljubavi koji Isus izgovara Božanskom snagom svoga plamena riječi, svojom grmljavinom riječi. Dominantna riječ glasi: “a ne mrzi“ oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre… Kod Mateja smo vidjeli poruku priloga “više“. Kada nad svime zastanemo i razmišljamo, ona sintagma “a ne mrzi“ dođe nam kao prosvjetljenje uma Duhom Svetim da shvatimo Božanski govor Sina Božjega i volju Oca Nebeskoga.

            Sada slijedi utješni evanđeoski zaključak besjede Apostolima (Mt 10,40), u kojem se Isus obraća svojim apostolima, što ih je ovaj njegov govor mogao i zabrinuti, pogotovo one koji bijahu bili imali svoje obitelji, žene, djecu i unučad, te su u Duhu shvatili kakvom ljubavlju trebaju njih ljubiti a kakvom Krista Učitelja. Osim toga, ako je njihov Učitelj spreman na Križ, onda i u njima treba sazreti ta želja, jer po svemu sudeći i njih čeka Križ. Oni se moraju poistovjetiti sa svojim Spasiteljem. Zanimljivo, Ivan je išao za Kristom do vrha Golgote, Kalvarije, a ostali apostoli su se sklonili uokrušce toga brda osluškujući odjeke bičeva i udarce čavala, kao i krikove dvojice raspetih razbojnika, od kojih će se Desni spasiti zato što je i želio, uz Isusa Razapetoga Spasitelja prilikom raspeća, te im je trebalo podosta vremena da shvate kako ni oni ne mogu pobjeći od Križa da bi posvjedočili Istinu Raspetu i Uskrslu.

            Isus svoje apostole uči velikoj istini i spoznaji, a ta je da svi koji će njih i njihove nasljednike primati i upijati njihove riječi Života i Radosti za ovozemnost a pogotovo onozemnost, koju nam je Krist zajamčio jer je on otud došao na svijet, govoreći: “Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao.“ (Mt 10,40). Jasno ovdje govori o Onome koji ga je poslao iz Neba na Zemlju gdje je Bog Otac stvorio ljude, koji primajući Krista i njegovu Riječ, primaju Boga Oca kojemu ćemo doći, naravno i u Duhu Svetom. I svi koji napoje čašom hladne vode jednoga od svih najmanjih (grčki: mikroi) Isusovih učenika s tom sviješću da je Isusov sljedbenik, bit će nagrađeni nebeskom plaćom koja ne nestaje, niti prestaje, dakako i u ovome prolaznom životu, na čijim je životnim usponima i padovima pokatkad i dobro dobiti neku duhovnu plaću, a pogotovo na koncu životnoga putovanja neće mu propasti plaća, tj. dobit će nebesku plaću. Isus objašnjava svojim učenicima vrste i načine plaćanja, pa tako tko primi proroka, dobit će proročku plaću, zatim tko primi pravednika, primit će pravedničku plaću, a tko počasti one mikro-osobe čašom hladne vode, čija je simbolike neopisivo široka i duboka, primit će nebesku plaću, koja mu, dakle, neće propasti, a ovozemaljske plaće prolaze čim tko umre, a gubi i ušteđevinu i sve što je sagradio, namakao, stekao, sačuvao. (Usp. Mt 10,41-42). Ovdje imamo dodati i rečenicu iz Evanđelja po Marku, a ona glasi: “Uistinu, tko vas napoji čašom vode u ime toga što ste Kristovi, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.“ (Mk 9,41). Ovo je evanđelje koje daje snagu svim siromasima Božjim, svima koji bi htjeli graditi i plesti Božji svijet s nitima Božanske ljubavi.

Don Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.