Ako ste ikada sjeli na pod dječje sobe i spontano počeli objašnjavati boje, brojeve ili oblike dok se dijete igralo – niste jedini. Mnogi roditelji danas osjećaju pritisak da svaki trenutak s djetetom mora imati „edukativnu vrijednost“. No stručnjaci upozoravaju da upravo takav pristup može zakočiti razvoj ključnih vještina.
Razvojna psihologija sve jasnije pokazuje da djeca najviše uče onda kada vode igru – a odrasli ih prate.
Pritisak na rano učenje – ima li smisla?
Razdoblje od rođenja do šeste godine presudno je za razvoj djeteta. Tada se oblikuju temeljne sposobnosti poput znatiželje, upornosti, fleksibilnog razmišljanja, samoregulacije i samopouzdanja. No te se vještine, ističu stručnjaci, ne razvijaju kroz kartice s abecedom, već kroz slobodnu igru.
“Mnogo toga što se danas poručuje roditeljima stvara pritisak da pokušaju ubrzati djetetov razvoj”, kaže dr. Jennifer Jipson, profesorica psihologije i dječjeg razvoja na Sveučilištu Cal Poly. “U pozadini je uvjerenje da će dijete, ako ranije od vršnjaka nauči abecedu i brojeve, imati prednost cijeli život.”
No, prema njezinim riječima, takva prednost dugoročno ne postoji.
“Raniji početak ne donosi dugoročnu prednost, a fokus na rano usvajanje akademskih vještina zapravo smanjuje prilike za razvoj ključnih kognitivnih i socioemocionalnih vještina”, pojašnjava ona.
S tim se stavom slaže i Američka akademija za pedijatriju. U kliničkom izvješću o igri i razvoju – objavljenom 2018. i ponovno potvrđenom 2025. – navode da igra jača strukturu i funkciju mozga, potiče izvršne funkcije te pomaže u izgradnji sigurnih i stabilnih odnosa s njegovateljima.
Što se događa kad se odrasli ne miješaju?
Dr. Jipson nedavno je provela istraživanje u kojem je analizirala oko 40 sati snimki predškolaca tijekom slobodne igre s kockama. Djeca nisu dobila nikakve upute – kocke su jednostavno bile na podu, a istraživači su promatrali razvoj igre.
Rezultati su bili iznenađujući.
“Vidjeli smo kako djeca postavljaju ciljeve – ‘želim viši toranj’, ‘krov koji se neće srušiti’, ‘koristit ću samo plave kocke’ – pa testiraju ideje i ustraju i kad zapne”, kaže ona. “Poticaj odraslih nije postojao, niti je bio potreban.”
Još zanimljivije, djeca su spontano počela brojati, imenovati oblike i boje te razgovarati o pojmovima iz fizike, biologije i geografije.
“Te su se ideje pojavile jer su djeca o njima morala razmišljati kako bi ostvarila svoje ciljeve u igri.”
Drugim riječima, učenje se nije događalo uz igru – nego kroz igru.
Što zapravo znači „povući se“?
Za mnoge roditelje to je najteži dio. Povlačenje se lako može doživjeti kao nezainteresiranost ili propuštena prilika za učenje.
“Mnogi su roditelji toliko navikli usmjeravati, objašnjavati i postavljati pitanja da im je neugodno prepustiti vodstvo djetetu”, kaže dr. Jipson.
No povlačenje ne znači nestati. To znači ostati blizu, biti smiren i dostupan. Promatrati. Uključiti se tek kada dijete zatraži pomoć ili se suoči s frustracijom – i zatim ponovno napraviti korak unatrag.
Podrška može biti jednostavna rečenica poput: “Baš se trudiš složiti taj toranj!” ili razmišljanje naglas: “Pokušat ću spojiti svoje tornjeve mostom.” Razlika je u tome što odrasli ne nameću smjer igre, već prate inicijativu djeteta.
A što ako dijete ne želi biti samo?
Ako vas dijete stalno poziva da se igrate s njim ili se uznemiri dok ste u blizini zauzeti drugim obavezama, to ne znači nužno da mu treba više usmjeravanja.
“Samostalna igra lakše ide kad se dijete prije toga osjeća povezano s roditeljem, jer slobodno istraživanje traži osjećaj emocionalne sigurnosti”, pojašnjava dr. Jipson.
Preporuka je započeti s nekoliko minuta potpune posvećenosti, a zatim nježno napraviti prijelaz: “Ja ću sada ovdje slagati rublje dok se ti nastavljaš igrati.”
Stručnjaci naglašavaju i važnost dosade. Upravo u tim trenucima djeca uče regulirati emocije, razvijaju maštu i pronalaze nove interese.
Posušje.info
