SADA MOGU POSVJEDOČITI DA SAM TU U MEĐUGORJU DOŽIVJELA TO ZAJEDNIŠTVO, NIJE BITNO ODAKLE DOLAZIŠ, KOJI JEZIK GOVORIŠ, TU MOLITVU KRUNICE NA SVIM JEZICIMA… TO JE MENI BILO JEDNO STVARNO PREDIVNO ISKUSTVO, PREKRASNO ISKUSTVO I BAŠ TA MOLITVA I TA JEDNA NOVA OBITELJ, NOVI DOM I TO ISKUSTVO KOJE ME KROZ MOLITVU DOVELO I DO MOG SUPRUGA I DO MOJE DJECE I TOLIKO PLODOVA. I ZATO BAŠ JE OVA 40. OBLJETNICA MENI TOLIKO EMOTIVNA I BITNA BAŠ ZBOG TIH PLODOVA KOJE SMO OVDJE DOŽIVJELI.
Marija Husar Rimac iza sebe ima izuzetno uspješnu glazbenu karijeru. I kao takva poznata je široj javnosti. 2003. na seminaru kod vlč. Zlatka Sudca upoznala je Colleen Willard koja je upravo u Međugorju doživjela čudesno tjelesno ozdravljenje.
Marija je pozvana da sa svojim novim prijateljima dođe proslaviti Novu godinu u Međugorje.
”Ja to sada mogu posvjedočiti da je Bog stvarno tražio od mene i od mog supruga abrahamovsku vjeru. Mi smo bili stvarno u svemu prepušteni Božjoj volji i u to se nismo petljali i to smo prihvaćali”, kazala je Marija Husar Rimac Mariji Jerkić za serijal Fruits of Medjugorje. U svom svjedočanstvu iznosi svoje iskustvo Međugorja, brojne plodove koje je njezina obitelj ovdje primila i kako ju je pobožnost Gospi vodila na putu obraćenja. Njezino svjedočanstvo prenosimo u cijelosti, a pogledati ga možete na YouTube kanalu Fruits of Medjugorje.
Ja sam Marija Husar Rimac, imam 46 godina. Majka sam dvojice sinova, malih sinova, jedan ima četiri mjeseca, a drugi će sad sedam godina. Supruga – imam predivnog supruga Vjekoslava. Pjevačica sam, imam uspješnu pjevačku karijeru. Nekad sam pjevala u grupi DIVAS, a danas imam solo karijeru.
Pa, prvi put sam čula za Međugorje od svojih roditelja kad sam bila mala, a prvi put sam u Međugorju bila 2000. godine kad mi je došla moja tetka iz Argentine nakon 25 godina i želja joj je bila da dođe u Međugorje. Prvi dojam, sad kad gledam iz ove perspektive vjernice, jer tada sam bila dosta daleko od Boga, je bila jedna velika potreba za promjenom i čežnja duše i srca za promjenom.
Osjetila se jedna svetost u ovom mjestu i kao da ovo mjesto zove na promjenu, zove na obraćenje. I ja sam 2003. godine otišla na seminar kod Zlatka Sudca i baš na tom seminaru je bila jedna grupa Amerikanaca koja je došla iz Međugorja i među njima je bila i Coleen koja je baš tada doživjela čudesna ozdravljenja ovdje u Međugorju.
Evo, to je bio moj daljnji susret s Međugorjem, upoznala sam tamo predivne ljude koji su mi i dan danas prijatelji i oni su me pozvali da dođem proslaviti Novu Godinu u Međugorju. I ja sam došla i od tad ne propuštam skoro niti jednu Novu Godinu, niti jednu obljetnicu, Mladifest i sve što se događa tu u Međugorju, ali moram priznat da prvi susret, prvi dolazak tu u Međugorje…
Nekako nisam razumjela taj odnos sa Gospom, više mi je nekako bio bliži Isus. Točno se sjećam momenta, šetala sam se tu oko crkve i došla sam do onog Gospinog kipa ispred i ono: “Gospe, ja ne razumijem sad ovu duhovnost, ja bih se direktno molila Isusu. Zašto se sad ljudi mole preko Tebe?” Jer, jedan svećenik mi je rekao: Potrebno je da se obratiš Majci ti kao žena, potrebno je da se moliš Majci, da se moliš Gospi, Ona će ti pokazati put tebe kao žene.
Cijeli svoj život sam bila jako tužna za svoj rođendan jer je bio uvijek pred kraj školske godine. Nikad mi ne bi dolazili prijatelji, uvijek bi to slavila s mamom, tatom, sestrom…to mi nije bilo dovoljno. I uvijek sam nekako taj dan bila jako tužna.
I taj put sam se šetala tu oko crkve i došlo do Gospinog kipa. Ja kad sam vidjela datum, da je pisalo: Ja sam Kraljica mira 25 .6. 1981. Ja sam rođena 25. 6., i to je bio moj susret s Majkom.
Ja sam se tako rasplakala. I rekla: Aha, ja sam pronašla onaj svoj rođendan za kojim sam toliko čeznula ovdje tu u Međugorju. I od onda slavim rođendan sa 30.000 ljudi i to je tako lijepo. Bog to tako lijepo nekako okrene, te naše neke čežnje, neku tugu našeg srca, neka očekivanja u nešto sasvim nama nezamislivo.
Tako da, evo, moje proslave rođendana su stvarno uvijek, uvijek jako velike. Međugorje je meni postalo drugi dom. Ovdje sam upoznala predivnu obitelj Vasilj, moje sestre Ivanu i Silviju i cijelu obitelj koja mi je stvarno postala jedna vrsta uzora.
Jedna takva predivna vjera i predanje Gospi. To je čudesno. To je ono, možeš reći, vjera koja pomiče planine. I to je za mene neizmjerno bogatstvo. Ja sam stvarno Bogu istinski zahvalna što mi je te ljude stavio na put jer su mi oni stvarno bili putokaz kakvu obitelj želim.
Grgo pogotovo, on je kao glava familije, to mi je bilo fascinantno vidjeti da jedan muškarac vodi krunicu i da on, ajmo reći, motivira svoju obitelj da budu ustrajni u tome. I na kraju sam ja dobila muža kojemu je nadimak Grgo tako da Bog usliša sve naše molitve.
Jako, jako je bitna ta uloga mještana, lokalnih ljudi koji su ovdje, koji su to doživjeli, koji su zahvalni Gospi na svemu onome što Ona čini. Jer zapravo, kad pogledamo, ova mala župa je zapravo jedna velika župa, to je župa cijelog svijeta. Ovdje dolaze ljudi iz cijelog svijeta i to je fenomen da je jedno tako malo mjesto koje je bilo krš i kamen, gdje nije bilo ničega, postalo poput svjetla koje svijetli u tami u svemu onome što se događa trenutno u svijetu. Zato mislim da je baš ova 40. obljetnica svima još toliko posebno važnija, nekako se svi držimo za to svjetlo koje ovdje još uvijek svijetli i koje odašilje poruku i mira i ljubavi i molitve i ustrajnosti u predanju Isusu Kristu i svemu onom što trebamo činiti da bi ostali na ovom pravom Putu.
Ja sam se jako promijenila. Ali bila je potrebna ta jedna domena molitve. Tu sam sa svojim prijateljicama, sa Silvijom i Ivanom, naučila moliti krunicu. Ja sam bila toliko ponosna što ja znam i što sam naučila moliti krunicu i što je molim, jer znam da je ta molitva nekako, uvijek ju se u narodu gleda kao na molitvu starih ljudi, baka i djedova.
I kada bih ja nekom rekla da znam moliti krunicu… – “Ti znaš moliti krunicu?!”, pogotovo u mom okruženju, to je bilo nezamislivo. Moje obraćenje je bilo toliko očigledno da ja to jednostavno nisam mogla niti sakriti niti sam htjela nego sam baš, ono, javno svjedočila Isusa Krista.
Kroz duhovnu glazbu i kroz glazbu nekako se više nisam mogla toliko baš okrenuti toj svjetovnoj glazbi, nego me baš srce vuklo u duhovnu glazbu i kao da je Bog tražio od mene da sve ono znanje koje imam s profesionalne strane prenesem na ovu drugu stranu gdje je to bilo potrebno, da to poprimi jedan malo ozbiljniji, profesionalniji pristup i zvuk i glazbu i tekstove i interpretacije i sve. Ja sam stvarno svo svoje znanje prenijela na tu glazbu i nekako je ta glazba sada kod nas, barem u Hrvatskoj a i šire, doživjela veliki odjek u smislu da se sad pune i dvorane, da su to ozbiljni koncerti po trgovima, da tu dolazi par tisuća ljudi na te koncerte i da je ta glazba probila one barijere koje su prije bile zatvorene za javnost.
Meni je duhovnu glazbu izvoditi i pjevati nešto stvarno posebno jer je to dvostruka molitva i onda kad pjevaš i kad vidiš da Bog preko tebe mijenja tuđa srca, da ta molitva dopire do ljudi, da ta molitva ozdravlja, da ta molitva liječi, onda ta glazba ima baš takve… ne znam kako uopće naći riječi kojima bih izrazila takav domet da si ti to ne možeš niti zamisliti.
Tu sam u Međugorju doživjela to zajedništvo, nije bitno otkud dolaziš, koji jezik govoriš, tu molitvu krunice na svim jezicima, to je meni bilo jedno stvarno predivno iskustvo, prekrasno iskustvo i baš ta molitva i ta jedna nova obitelj, novi dom i to iskustvo koje me kroz molitvu dovelo i do mog supruga i do moje djece i toliko plodova. I zato baš je ova 40. obljetnica meni toliko emotivna i bitna baš zbog tih plodova koje smo ovde doživjeli.
Danas kada gledam svog supruga i kada gledam svoju djecu, moj suprug je godinama hodočastio u Međugorje za ženu i na kraju je stvarno dobio ženu Mariju koja je rođena 25.6. Jer je hodočastio uoči obljetnice i kad ti gledaš na te neke stvari koje ti se dogode je statistički, praktički, nemoguće što nam je sve Gospa zapravo isprosila i koliko sam Joj zahvalna i koliko je Ona bitan dio našeg života.
Sada gledam svog malog sina Ivana, on se molio tu u Međugorju, poželio si je brata. A ja sam mu rekla: Ivane, Bog uslišava najviše dječje molitve. I Gospa. Moli se i Bog će uslišati tvoje molitve! I stvarno, par mjeseci kasnije ja sam nakon 11 godina braka ostala u drugom stanju i mi sada imamo malu bebu, malog Niku i to je plod molitve, to je plod želje jednog dječjeg srca.
Najveće bogatstvo koje ja mogu prenijeti svojoj djeci je molitva i predanje Gospi. Moja najveća želja bila je, kad sam prvog sina dobila, da ga odnesem Gospi na Podbrdo i to sam učinila. Još je bio mala beba, nosila sam ga na Podbrdo. Sad sam i ovu svoju malu bebicu isto, prva stvar je bila, idemo na Podbrdo, idemo ga odnijet Gospi.
I predivna scena je kako moj stariji sin Ivan kleči ispred Gospinog kipa i moli. I kaže: Mama, znaš, ja sam izmolio tri Zdravo Marije i jedan Anđelu čuvaru mili našoj Gospi. Velim: Predivno, super si to izmolio.
To jedno bogatstvo koje smo ovdje primili, ta duhovnost molitve krunice, posta, čitanja Svetog Pisma i svega onoga što nam je Gospa i rekla da trebamo činiti, kako trebamo živjeti. Evo, ja to želim prenijeti na svoju djecu i mislim da je to najveće bogatstvo koje možemo ostaviti našim naraštajima. Kad se čovjek prepusti da Bog vodi i kad pristane na Božju volju, tada se čovjek stvarno mora naoružati i sa strpljenjem jer Božje vrijeme nije naše vrijeme.
Bog ima puno bolji plan za nas nego što to mi ikad možemo zamisliti. Ono što čovek treba moliti je za mudrost i za abrahamovsku vjeru. Abraham je stvarno bio…Ja znam da je u mom slučaju, evo, ja to sada mogu posvjedočiti da je Bog stvarno tražio od mene i od mog supruga abrahamovsku vjeru.
Mi smo bili stvarno u svemu prepušteni Božjoj volji i u to se nismo petljali i to smo prihvaćali. Ponekad je to težak križ. Ponekad je to teško, ali s druge strane opet slatko jer Bog želi činiti čuda u našim životima i Bog se želi proslavljati kroz naše živote i Bog želi i luda svjedočanstva u našim životima i da moramo svjedočiti.
Ta svjedočanstva su onda čak možda i veća i slađa kad moraš čekat na njih možda malo duže nego što si ti zamislio i isplanirao za svoj život. Tako da ja svima preporučujem da imaju čvrstu vjeru, da se prepuste Bogu i da jednostavno sva svoja očekivanja koja imaju stave negdje sa strane.
Naravno da čovjek mora imati molitvu i mora znati što želi od svoga života. Bog zna čežnje našeg srca i On će stvarno to negdje i ispuniti, ali opet, s druge strane, kad Mu se propustimo, onda će nas još više nagraditi i to će doći u puno ljepšem obliku nego što si mi to uopće možemo zamisliti.
