Na praznom Isusovu grobu


Na sam Uskrs i tijekom uskrsnoga vremena razmišljamo o Isusovu praznome grobu, kao i o štovanju toga groba, jer grob je mjesto sjećanja na one koji su živjeli s nama, a pogotovo Isusov grob. Da bismo došli do Svetoga Groba uokrušce kojega je s vremenom nikla Bazilika Svetoga Groba, potrebno je proći Križnim putem kojim je prošao noseći svoj križ i sam naš Gospodin Isus Krist. U završnici toga Križnoga puta postoji mogućnost nošenja mnogo laganijega drvenoga križa. Na taj način svaki hodočasnik u Svetom gradu Jeruzalemu doživi snagu Križnoga puta i poruke Isusova praznoga groba: Nije tu. Uskrsnuo je!

Isusov grob u Bazilici Svetoga Groba u Jeruzalemu


Blaženo sjećanje. Poslije podne 20. listopada Godine Gospodnje 2011. sa skupinom hodočasnika iz Hrvatske i predvoditeljem don Mirianom Šuvakom (1942.-2021.) obavili smo u Jeruzalemu u sklopu priređenoga hodočašća pobožnost Križnoga puta na prostoru zvanom Via Dolorosa (Put Bola), gdje su trgovi, ulice i uličice, kapelice, postaje, te Bazilika Svetoga Groba. Mi smo išli polagano u skupini gotovo držaći se jedni za druge da se ne bismo izgubili u tom mnoštvu naroda svih boja i rasa, svih jezika i kultura. Nismo se vele obazirali na sve to, nego smo uporno i pobožno od kapele Bičevanja (Flagellatio), Evo Čovjeka (Ecce homo), Lithostrotosa (pločnik tako nazvan gdje je bio prizor javnoga suđenja Isusu iz Nazareta), Trgova kraljevih igara i prostora Via Dolorosa išli od prve do četrnaeste postaje, od kojih se 9 postaja odnosi na evanđelja, a 5 na tradiciju Crkve. Prve dvije postaje smještene su u tvrđavi Antoniji, sedam ih se nalazi na ulicama u kapelicama, a zadnjih pet u ckrvi Svetoga Groba. Molili smo ovu pobožnost kao nikada u svome životu. Koliko poistovjećivanja s onim Križnim putem koji je obavio naš Gospodin Isus, ali opet smo daleko od toga jer on je stvarno nosio teški križ i padao pod njegovim teretom, dizao se i uporno hodio do Golgote gdje je raspet – sveti Cvijet. Mi smo svoje svakidašnje životne križeve nosili u sebi, u svome mozgu, umu i srcu, u kostima i tijelu, sabrali smo i one križeve i križna kružna putovanja prostorima našega rođenja, djelovanja i sveukupnoga življenja sve do toga časa, kao što smo unaprijed radosno zgrabili i teret budućih križeva koji nas čekaju i koje nećemo moći zaobići, a i ne želimo, jer su oni Božji dar u ovome svijetu koji kroz križni krvavi znoj stvaraju najljepši hvalospjev životu i ljubavi, a prvi ga je u slavu Ocu ispjevao vezan za tlo, zemlju i nebo sam Isus Krist, vječna Božja Riječ, nebeski Logos, sveti Cvijet, te nas time otkupio, kao i cijeli svijet.
Razmišljao sam samo o tome kako je Krist prigrlio svoj križ, počevši od svoga silaska na zemlju, svoga utjelovljenja u vremenu i na tlu što ga je Bog Jahve izabrao i izmjerio kao svoju baštinu i nadjenuo mu ime Izrael (“Na divnu zemlju padoše mi konopi, vrlo mi je mila moja baština.“ /Ps 16,6/), svoga začeća po Duhu Svetome u utrobi nazaretske Djevice Marije, svoga rođenja u Betlehemu u štalici na slamici od miljenice Božje Marije, svoga kraljevskoga imena što ga trojica Kraljeva počastiše zlatom, tamjanom i mirnom, potom svoga bijega u Egipat s Josipom i Marijom, svoga povratka u Izrael i prikazanja u Hramu, svoga rasta u Nazaretu među šibljem, trnjem, dračom, kamenom i tlom, te zvjezdanim nebom i ljudima miljenicima svojim. Grli križ svoj odlaskom u jeruzalemski Hram gdje raspravlja o Ocu s mudracima toga doba, zatim tu je razdoblje šutnje, Kumranske pustinje, četrdesetodnevnoga posta i iskušenja, krštenja u rijeci Jordanu koje nagovješćuje krst križem na Kalvariji, potom propovijedanje u prispodobama Božanske istine i evanđeoske mudrosti, osniva zajednicu apostola od kojih će ga jedan izdati prije nošenja križa i raspeća. No, nakon svega ovoga i nakon trodnevnoga boravka u grobu on, Isus Krist, sveti Cvijet ustat će od mrtvih, ukazivati se svojima i uzići će u nebesku slavu, u onu Ljubav iz koje je i došao na ovaj tvarni i stvarni Svijet protkan patnjom da bi se doživjela ljubav i radost uskrsnuća.

Isusov grob je prazan


Hodeći od postaje do postaje gledao sam pločnik, pa nebo, osluškivao sam glasove davne koji su ga razapeli, vidio sam udarce bičeva, pljuvanja, nabijanje trnove krune na glavu – uh kako sam protrnuo, izrugivanja, gledao sam njegove padove, pa onoga Šimuna Cirenca koji mu pomaže nositi križ u strahu da neće i on biti s Kristom razapet, jer svatko bježi od razapinjanja bolešću i odbacivanjem, motrio sam one Jeruzalemke s Marijom i Veronikom koja je Isusu pružila rubac, a on joj u nj utisnuo svoj sveti Lik. U crkvi Svetoga Groba gledam kako ga razapinju na križ, kako mu kopljem probadaju bok, te kako teče krv i voda, promatram Mariju Majku i apostola Ivana, gledam kako ga skidaju s križa nakon što je izdahnuo i polažu ga Mariji u naručje i tada ona postaje Pietà, Sućutna, Samilosna, Dolorosa, Majka Bola, sudjelujem i u pokopu idući za onim Josipom Arimatejcem koji mu daruje svoj grob tu negdje u blizini, divim se tome Josipu što mu je Krist svojim tijelom blagoslovio grobnicu i osigurao da će iz nje ustati u život vječni po uzoru na ovoga Gospodina, dolazim na prazni grob, molim se nad grobom Kristovim za sve usnule u grobovima, za sve pokopane u grobljima svega svijeta, a napose moga naroda hrvatskoga gdje god da počiva snom mira i gdje god da bdije nad ljepotom življenja u patnji i umiranja s nadom u uskrsnuće za život vječni. Uzeti zemljano tijelo i utjeloviti se, živjeti i doživljavati radost Dolazećega, te umrijeti i strunuti u zemlji, u grobu, postati opet zemlja, prah i pepeo da bi se jednoga dana uskrslo u nebo ako se djelima i riječima zasluži po uzoru na Krista Spasitelja. To je naš i Kristov životni preobražajni krug u sveti Svijet i Cvijet. O blagoslovljeni Kristov grobe i crkvo baziliko, što si se nad njim izdigla u tornjevima i kupolama od kamena, znoja i suza, bola i radosnih uzdaha, što si bila udarana i rušena u raznim ratovima i nasrtajima mrzovoljnih smrtnika!
Pročelje bazilike Svetoga Groba je u romaničkom stilu. U njoj sam se molio Bogu s pukom hodočasničkim i napose sâm sa svojim brevijarom u rukama. Slavili smo i svetu Misu u katoličkoj kapeli koju drže franjevci. Osjećaj nadilazi sve dosadašnje osjećaje tijekom misnoga slavlja. Bazilika je podignuta na mjestu raspeća, smrti i pokopa Kristova u vrijeme rimskoga cara Konstantina između 326. i 335. god. Na ovaj čin gradnje ove bazilike u čast Grobu Kristovu nagovorila je svoga sina, darovatelja slobode kršćanima 313. god. na području Rimskoga Carstva, majka sv. Helena. Bože, hvala ti što si nam dao cara Konstantina i njegovu majku sv. Helenu. Godine 417. podigao je Teodozije II. (Carigrad, 401. – Carigrad, 450., istočnorimski car: 408.-450.) na kojem se nalazio zlatni križ s dragim kamenjem i relikvijama Kristova križa. Tu je crkvu srušio 1009. god. fatimidski sultan Hakim. Iznovice ju je podigao polovicom 11. st. s nešto manjim dimenzijama bizantski car Konstantin Monomah (?, oko 1000. – Carigrad, 11. siječnja 1055.; bizantski car: 1042.-1054.). Bio je suprug carice Zoe, kćerke bizantskog cara Konstantina VIII. Za vrijeme njegove vladavine dogodio se crkveni raskol (1054.), koji uz jedan veliki pokušaj i nebrojeno mnogo manjih još nije izbrisan iz naše stvarnosti, što nas koči u duhovnom rastu i uzletu. Križari su je, prodrijevši u Jeruzalem, dobrano proširili i povećali između 1114. i 1170. god. Crkva je veoma oštećena 1808. god. u katastrofalnom požaru. Rane su joj zacijeljene što god je bilo moguće bolje. No, i potres 1927. god. sručio se na nju i oštetio njezin slog i nakrnjio graditeljsku ljepotu, ali onaj sjaj što ga ima od Svetoga Groba, nemoguće je uništiti, jer on je stalno tu, na tome svetom tlu, što je Božja baština. Obnovljena je ova crkva i nakon toga potresa. Njezina stabilnost ovisi o našem jedinstvu i borbi za nj.

Unutar Bazilike Svetoga Groba nalazi se Rotonda Svetoga Groba koja se naziva grčkim jezikom Anastasis, a znači Uskrsnuće. Tu se u sredini te građevine nalazi Isusov grob, što ga čuvaju Grci, Armenci i katolici. Ovu građevinu sagradio je nakon restauracije 1555. god. Svetoga Groba fra Bonifacije Drakolica iz Dubrovnika, koji je kasnije postao stonski biskup. Rođen je 1500. a umro 1581. god. Član je Franjevačke provincije u Dubrovniku. Filozofiju i teologiju završio u Parizu. U Dubrovniku je djelovao kao učitelj teologije na studiju Male braće i propovjednik. U službi kustosa Svete Zemlje bio je od 1551. do 1564. god. Kupola Bazilike prikazuje sunce što simbolizira Uskrsloga, a 12 zraka Sunca označavaju 12 apostola. Tu je i simbolika Presvetoga Trojstva.
U Bazilici se nalazi od 1810. god. mramorna ploča ispod koje je kamen (ovaj potječe iz 12. st.) na kojem je bilo položeno mrtvo tijelo Isusovo. Na tome kamenu pomazali su Isusovo tijelo sa sto libara aloja i smirne, količina od 33 kg, Josip iz Arimateje i Nikodem, te su ga umotali u platno. Dodirivali smo tu ploču svojim rukama i ljubili svojim usnama sa srcem punim bola, kajanja i radosti.
Biti na ovome svetome mjestu nezaboravan je događaj i neopisiv doživljaj. Tu se osjeti snaga uskrsnuća Kristova, snaga pobjede nad smrću i nenadmašna veličina duhovnosti izražena u Kristovu slavnom uskrsnuću. Tu se spozna veličina ljudskoga postojanja od začeća, rođenja pa sve do smrti nakon koje slijedi vječnost neusporedivo ljepša od zemaljštine.
Don Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.