Budući da smo u 3. nedjelji kroz godinu – C, koja je i Nedjelja Riječi Božje, a ovdje nam se u nedjelji C nude i one uvodne rečenice u Lukino evanđelje (1,1-4), koje se izvrsno uklapaju u taj sadržaj razmišljanja o Riječi Božjoj, i to Duhom nadahnutoga pisca sv. Luke, suputnika sv. Pavla, te pisca Evanđelja po Luki i Djela apostolskih. Naime, nadahnuti Luka piše o tome kako su već mnogi u to vrijeme poduzeli sastavljanje izvješća o ispunjenim događajima što su ih svojim očima vidjeli apostoli, učenici, vjernici i sljedbenici Isusa Krista Raspetoga i Uskrsloga. Ti izvještaji su doprli do Luke a pisali su ih oni koji od početka bijahu očvidci i sluge Riječi. Izvješća je Luka pomno ispitao, provjerio i proučio, te nadahnut Duhom, životom i djelom Isusa Krista odlučio se da i on sve to po redu opiše i to svome vrlome Teofilu da bi se čitajući osvjedočio o pouzdanosti svega u čemu je čitanjem tih spisa bio poučen.
Napisavši Evanđelje, Luka je započeo i drugu knjigu u kojoj je opisao djela apostolska, povijest Prve Crkve, Pracrkve. U uvodnim rečenicama pisac se ponovno javlja onome svome čitatelju Teofilu, mi bismo rekli Bogoljubu, spominjući da je prvu knjigu, tj. Evanđelje, sastavio pišući o svemu što je Isus činio i učio, i to sve do dana kada je uznesen na nebo davši svoje upute apostolima što ih je izabrao po Duhu Svetome. Potom odmah ide u srž pitanja govoreći da se apostolima poslije kalvarijske muke i trodnevlja proboravljena u grobu pokazao mnogim dokazima da je živ ukazujući im se četvrdeset dana i govoreći im o Kraljevstvu Božjem, te ih je jednom zgodom podsjetio za vrijeme ukazanja i blagovanja da je Ivan krštavao vodom a oni će biti kršteni Duhom Svetim u Jeruzalemu što je obećanje Očevo (usp. Dj 1,1-5).
Iz ova dva uvoda u Lukino evanđelje i Djela apostolska ukratko saznajemo određeni slijed sijanja i rasta Riječi Božje. Naime, najprije ju je izgovorio Isus Krist u raznim prigodama, što je ustvari slikovito rečeno njegovo sijanje Riječi u ljudske duše i srca. Ta se riječ padajući na plodno tlo umnažala u drugim srcima i dušama, a tako će to teći i kroz povijest svete Crkve. U određenom povijesnom času Riječ su evanđelisti zapisali, tako je Markovo evanđelje nastalo oko 60. god., Matejevo oko 70. god., Lukino između 75. i 80. god. i Ivnovo oko 100. god. Kroz povijest su prepisivana i širena među svim narodima svijeta, a to i danas traje zahvaljujući misionarima, svem svećenstvu i redovništu, te svim vjernicima.
Potom slijedi Lukino izvješće o Isusovu povratku u Galileju i o njegovoj odbačenosti u Nazaretu (Lk 4,14-30). Isus se u snazi Duha vratio u Galileju. Glas o njemu brzo se širio po toj cvjetnoj pokrajini i njezinim selima i gradovima. Evanđelist Luka sažeto veli da su ga svi rado prihvaćali i slavili, što znači da su prihvaćali njegov nauk, riječi i djela. Sinagoge su redovito bile ispunjene vjernicima, a mnoštvo nije ni moglo uvijek stati u te sakralne prostore.
Tako je Isus stigao u svoj zavičajni grad Nazaret, gdje je proveo djetinjstvo i mladenaštvo. Prema ustaljenom običaju došao je subotom u sinagogu. Kad se sabrao narod, ustao je radi čitanja. Pružena mu je knjiga proroka Izaije, koju je i zatražio od nadstojnika sinagoge. Inače svatko tko je želio čitati trebao se samo prijaviti nadstojniku i bilo bi mu uslišano. Razvio je tu knjigu i našao mjesto, te ga pročitao: “Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.“ (Iz 61,1-2; Lk 4,18-19). Nakon što je pročitao ovaj odlomak, tada je savio svitak knjige, vratio ga poslužitelju i čuvaru knjiga, te sjeo. Svi su ga pomno slušali i dugo su ga gledali nakon čitanja. Potom se ponovno ustao i izgovorio ove riječi kao svoj zaključak: “Danas se ispunilo ovo Pismo što vam još odzvanja u ušima.“
Isus je poistovjećujući se s prorokom Izaijom iznio svoj program djelovanja u svome narodu. On se osjeća pomazanim od Duha Svetoga još na krštenju u rijeci Jordanu. Potom doživio je svoje poslanje blagovijesnika i to siromasima Božjim (anavim Jahve), zatim proglasit će sužnjima oslobođenje, slijepima će vratiti vid, na slobodu će pustiti potlačene i proglasit će Godinu milosti Gospodnje. Taj će svoj program ostvariti, što ga je Bog Otac izgovorio najprije po proroku Izaiji a sada njegovim čitanjem u sinagogi i po svome Sinu Isusu Kristu. Dogodit će se ono što piše u Psalmu: “U tvome svjetlu vidjet ćemo svjetlost.“ (Ps 36,10).
Svi u sinagogi su s radošću to slušali, povlađivali su mu, divili su mu se, a napose milini riječi koje su tekle iz njegovih usta, iz njegova Božanskoga srca i uma. Međutim, slijed misli o njemu skrenuli su na neku drugu stranu oni koji su postavili pitanje: “Nije li ovo sin Josipov?“
Nakon toga upita Isus im se ponovno obratio govoreći o tome da bi mu mogli odgovoriti na učinjena ozdravljenja bolesnih: “Liječniče, izliječi sam sebe!“ Osim toga, podsjećaju ga da učini i ovdje u svom zavičaju ono što je učinio u Kafarnaumu, a to su oni čuli. Ne kaže se što, a može se odnositi na oslobođenje opsjednutih od zlih duhova. Isus je potom nastavio svoj govor koji je odrazom stanja u njegovu zavičaju: “Zaista, kažem vam, nijedan prorok nije dobro došao u svom zavičaju.“
Potom je ispripovijedao zgodu iz dana proroka Ilije, što je opisano u Prvoj knjizi o Kraljevima (1 Kr 17). Naime, rekao im je da je u Izraelu u Ilijino vrijeme bilo mnogo udovica. Tada u tri i pol godine nije padala kiša i po svoj je zemlji zavladala velika glad. I prorok Ilija nije bio poslan ni jednoj od udovica doli k udovici u Sarfati sidonskoj. Poslao ga je Bog u poganski kraj, k siromašnoj poganki kojoj je pomogao kao što je i ona njemu pomogla u danima Ilijina progonstva iz vlastite zemlje i naroda. Isto tako, bilo je u vrijeme proroka Elizeja mnogo gubavaca u Izraelu i nijedan se od njih nije očistio osim Naamana Sirca (usp. 2 Kr 5,14). Nije morao ništa donijeti za naplatu osim čistu svoju nakanu za Božjim ozdravljenjem. Nakon što su čuli sve ovo što je Isus rekao da prorok nije dobro došao u svom zavičaju, zatim prispodobeći dvojicu velikana iz Staroga Zavjet, buknuo je postupno nakupljani gnjev u prisutnih ljudi, te su ustali, izbacili Isusa iz njegova grada i odveli na na rub brijega na kojem je podignut taj grad, te su ga htjeli strmoglaviti niza stranu u provaliju. Međutim, Isus je jednostavno mirno prošao između njih i otišao svojim putem. Nadišao ih je svojom veličinom i posvjedočio im Božju dobrotu i ljubav.
Dio crkve arkanđela Gabrijela u Nazaretu
Don Ilija Drmić
