Nekoć su hrvatski “gastarbajteri” koji su se iseljavali u Njemačku odlazili na privremeni rad bez obitelji, bez djece da bi zaradili novac za kuću i vratili se u zavičaj.
Živjeli su u radničkim barakama u Njemačkoj i štedjeli svaku marku za svoje obitelji, za povratak kući u Mercedesu. No i među njima mnogi su ostali živjeti u Njemačkoj zauvijek. Danas se hrvatski građani iseljavaju u Njemačku s djecom, ne da bi se vratili s ušteđevinom, nego da bi ostali. U Njemačkoj žive životom niže srednje klase, lako se integriraju, a djeca im brzo poprimaju njemački mentalitet, piše Večernji list.
Iseljenici novog “EU iseljeničkog vala”, za razliku od onog “gastarbajterskog”, nažalost, u ovu zemlju većinom ne odlaze da bi se vratili nego da bi pronašli novi dom u Njemačkoj. Komparacija ‘gastarbajterskog’ iseljeničkog vala i ‘EU iseljeničkog vala’ u Njemačku bila je tema rasprave u Matici iseljenika u povodu koje je i otvorena izložba.
Prošlo je pet-šest desetljeća otkako su gastarbajteri 60-ih i početkom 70-ih trbuhom za kruhom išli u Njemačku u kojoj je prosječna plaća, kaže nam povjesničar i politolog Tado Jurić s Hrvatskog katoličkog sveučilišta, i tada i sada bila tri puta veća od prosječne hrvatske plaće.
Ovaj val iseljavanja je opasniji
Nažalost, osim razlike zbog života u sustavu bivše države, kad odvrtimo film Krste Papića “Specijalni vlakovi”, motivi iseljavanja i nisu naročito različiti.
I danas se mnogi iseljenici mogu prepoznati u riječima 24-godišnjaka iz Papićeva filma koji kaže: “Radnik traži svoje pravo, a nikad ga neće nać…Ovi naši šefovi dobiju veliku platu, ja protiv njih lično nemam ništa, išli su u školu i neka budu nagrađeni. Ali išao sam i ja u školu malo manje nego oni, a velika je razlika u plati. Sekretar od svoje plate gradi vikendicu i to vikendicu koju treba stat pa gledat, to je fantazija, ja sam išo, pa gledo. A ja ne mogu sastavit ni da kupim odijelo, a 24 su mi godine, nemaš stana, nemaš kuće, a bolesnu majku moraš uzdržavat. To me najviše natjeralo da idem…”
I tada su u Njemačku odlazili mladi između 20 i 30 godina, govori Jurić. Ne može se, dodaje, ljude koji danas iseljavaju u Njemačku nazivati gastarbajterima kao one 60-ih i 70-ih jer se ta dva fenomena ne mogu usporediti. No val iseljavanja Hrvata iz bivše Jugoslavije omogućio je i ovaj val zbog razgranatih hrvatskih migrantskih mreža u Njemačkoj.
“Gastarbajterima koji su se iselili u Njemačku 60-ih i početkom 70-ih godina bio je cilj uštedjeti novac i sagraditi kuću u svom zavičaju. Iz tadašnjih anketa u Jugoslaviji vidi se da je samo 5% iseljenih planiralo ostati u Njemačkoj dulje od pet godina, a danas 40% iseljenika govori da se neće vratiti. Gastarbajterima nije bio cilj da se integriraju u njemačko društvo, oni su odlazak shvaćali privremenim i da su u Njemačkoj da zarade i uštede novca jer im je cilj bio napraviti kuću u svom zavičaju.
Živjeli su u malim radničkim barakama, a današnji hrvatski iseljenici žive u Njemačkoj životom nižeg srednjeg staleža, ali ne mogu ništa uštedjeti zbog troškova života. Otišli su s obitelji, s djecom, s namjerom da što prije nauče njemački jezik jer se žele integrirati u Njemačkoj i tamo ostati. Nažalost, danas su potisni faktori kao nedostatak perspektive kod nas jači nego što je Njemačka privlačna sama po sebi”, govori Jurić.
Demograf Stjepan Šterc ističe da je, što se tiče gastarbajterskog vala, on bio samo formalno odlazak na privremeni rad, a zapravo su mnogi ostali trajno u Njemačkoj i vratili su se u mirovini ili kad su pokapani.
“Ovaj posljednji val iseljavanja je puno opasniji za Hrvatsku s obzirom na strukturu iseljenih i odlaske cijelih obitelji za razliku od ranijih kad su iseljeni ostavljali djecu u Hrvatskoj iako su kasnije i gastarbajteri počeli povlačiti djecu. I ovaj val će biti brojniji, a i danas odlaze obrazovaniji u dobi između 19 i 39 godinu.
Prije su se iseljeni vodili kao stalno stanovništvo Hrvatske na privremenom radu u Njemačkoj, danas više to nisu, a nemamo nijednu odluku o poticanju ostanka, a još manje poticanje povratka iseljenika”, pesimističan je Šterc.
Juriću je najfrapantnije što se od nastanka Hrvatske iselilo više Hrvata u Njemačku nego za vrijeme Jugoslavije kada ih se iselilo oko 300 tisuća. Tijekom Domovinskog rata iselilo se oko 150 tisuća Hrvata, a u posljednjih 10-ak godina službeno oko 250 tisuća ljudi. Iseljavanje iz Hrvatske u Njemačku započelo je, kaže Jurić, početkom 60-ih, tada više ‘na crno’, a 1968. nakon sporazuma između Jugoslavije i Njemačke kreće organizirano iseljavanje iz bivše države i traje sve do 1973.
Tito je te godine, pojašnjava, u strahu od sovjetske invazije i posljedica češkog i hrvatskog proljeća zabranio iseljavanje jer je Jugoslavija iseljenike počela promatrati kao gubitak vojnika, a ne radnika, a i Njemačka je zabranila useljavanje zbog naftne krize.
‘Kobi radnici’
“U “gastabajterskom“ valu iseljenika bili su pretežno mladi muškarci, ali i trećina žena. Te žene su ostavljale svoju djecu bakama i djedovima i slale novac u Hrvatsku za njih. Tada su devizne doznake zato bile velike, a sada će biti daleko manje jer će iseljeni slati novac samo dok su im roditelji živi.
Od svih naroda iz Jugoslavije iseljeni Hrvati iz Hrvatske bili su i tada najobrazovaniji iako je ideja jugoslavenskog vodstva bila da se iseljavaju neobrazovani iz ruralnih krajeva, dok su iz Hrvatske odlazili ljudi iz urbanih krajeva. I danas odlaze dominantno mladi i obrazovani, dio njih je motiviran novcem i smatraju da su se spasili odlaskom u Njemačku, a dio je otišao jer su duboko razočarani hrvatskim društvom”, govori Jurić koji je prvi radio istraživanje o motivima odlaska posljednjeg vala iseljenika.
Osnovni je problem, kaže, što danas Njemačka, zainteresirana da usisava radnike, potiče useljavanje Hrvata i zato će ovaj val iseljavanja imati dalekosežnije posljedice od gastarbajterskog. U broj od oko 250 tisuća iseljenih iz Hrvatske od 2010. godine, ističe, ne ulaze ‘kombi radnici’, fiktivno prijavljeni u Hrvatskoj, a posljednjih šest-sedam godina rade u Njemačkoj preko hrvatskih tvrtki koje ih izvoze u Njemačku.
