Dani Olmo u dresu Dinama
Naglasio je da mu nije trebalo puno vremena da zavoli Hrvatsku te je kratko opisao sukobe koji su se dogodili u njoj.
To je sjajna zemlja, lijepo mjesto i smatram je svojim drugim domom. Tijekom odmora imam izbor: otići u Španjolsku gdje je moja obitelj ili otići u Zagreb gdje je moja druga obitelj. Hrvatska je sjajna zemlja, ali i mlada zemlja, znate? Tamo su i dalje znakovi sukoba koji se nije dogodio tako davno i mnogi ljudi se oporavljaju od rata. To se teže primijeti u većim gradovima poput Zagreba, ali kada Dinamo ide igrati u manje gradove, ostaci rata su jasni. Kako da opišem? To je kao… Udišete drugačiji zrak u tim mjestima. U nekim gradovima i dalje možete primijetiti rupe od metaka po zidovima i djecu koja se igraju ispred bombardiranih građevina. Te slike su zaglavljene u mojoj glavi. To me šokiralo. Teško je čak i pričati o tome iako ste stranac. Morate to vidjeti. Morate to doživjeti. Prije 30 godina nije se dogodio samo rat nego i etničko čišćenje, napisao je Olmo.
U ovom dijelu bivši igrač Dinama napominje da se neki nikada nisu oporavili od rata te da je o povijesti Hrvatske najviše naučio kroz nogomet.
Učeći jezik pamtio sam pjesme koje navijači pjevaju i počeo sam shvaćati značenje riječi. Govorili su o bolu i patnji te o čežnji za jedinstvom u vremenima kada ih nije bilo. Ti tekstovi me i sada naježe, čovječe. Pored toga što me uvela u svijet i kulturu o kojima ništa nisam znao, Hrvatska mi je dala neke od najboljih trenutaka kao nogometašu, piše Olmo.
Opisao je osvajanja titula s Dinamom i prvi poziv u reprezentaciju Španjolske.
Nisam mogao vjerovati. Stalno sam govorio: “Nije moguće, nije moguće” prisjetio se dodavši kako su mu suigrači čestitali.
Potom se osvrnuo na odlazak u RB Leipzig gdje se susreo s trenerom Julianom Nagelsmannom.
Dinamo je ispunio i ludo obećanje da ću biti njihov najskuplji transfer svih vremena kada sam otišao u RB Leipzig. Nagelsmann me privatno kontaktirao. Moram reći da je on taj koji me uvjerio da dođem u Njemačku. On je intenzivan, nekada čudan momak, haha! Ali vrlo inteligentan, strastvena osoba i sjajan komunikator. Iskreno, ne znam koji je najbolji pridjev kojim bih ga opisao… On je Nagelsmann. Čisti intenzitet, čista emocija, napisao je.
Nije mogao vjerovati kada je dobio poziv u španjolsku reprezentaciju
Ipak, pored svega što je prošao, istaknuo je jednu utakmicu.
Ali, koliko god bilo sjajno moje nogometno putovanje, moram reći da se ništa možda ne ističe kao jedna utakmica iz vremena dok sam bio u Hrvatskoj. Ne mogu vam to opisati. Dinamo protiv Hajduka. Vječiti derbi. Ta utakmica, čovječe. To je kao El Clasico, ali čak i više intenzivno! Kako da opišem? U Hrvatskoj su Dinamo i Hajduk poput majke i oca. To je ogromno. Svi biraju jednu stranu. Nitko nije neutralan. Čak i izvan terena, kada god bih došao na jug u Split, ljudi bi zurili u mene. Kao da ne bih trebao biti tu. Kao da sam neprijatelj iza linija ili nešto slično. Nekada bi mi ljudi govorili neke stvari na ulici, a to ne bi bile ugodne stvari! Reći ćemo ovako, nisu me pitali za fotografiju. Ali bio sam sretan što se nisam susreo s pravim “ultrasima” kada sam bio tamo. Možda nije pomoglo ni to što nikada nisam izgubio od Hajduka dok sam igrao tamo, našalio se.
Derbi o kojem je pričao odigrao se u kolovozu 2017. godine kada je on imao svega 19 godina. Tek se vraćao nakon ozljede.
Igrali smo europsku utakmicu i trener mi je dao šansu da se vratim u formu, ali ja sam dobio crveni karton. To je jedini crveni karton koji sam ikada dobio. Nisam mogao vjerovati. Ja rijetko dobijem i žuti karton. Zato sam u derbiju bio na klupi. Ali nekada u drugom poluvremenu pri rezultatu 1:0 za nas trener me odlučio uvesti. To je bila moja šansa. Mislim da mi je cijeli život prošao u treptaju oka prije nego sam kročio na teren u takvom ozračju. Samo nekoliko minuta nakon ulaska Hajduk je izjednačio nakon kornera. Moje emocije su bile razbuktane. Trener mi je vjerovao u tako velikoj utakmici, najvećoj koja tamo postoji, a ja sam morao ugrabiti svoju šansu. Trebao sam loptu. U 78. minuti, dogodilo se. Igra se odvijala na desnoj strani i krenula je prema unutra. Naše čileansko krilo Junior Fernandes je pokušao odigrati dupli pas, ali blokirao ga je obrambeni igrač na rubu kaznenog prostora. Lopta je pala savršeno ispred mene. U prostor. Dvadeset i pet metara udaljenosti. Udario sam je snažno i nisko. Golman se bacio, ali nije bio ni blizu u donjem kutu. To je bilo savršeno. Bilo je lijepo. Eksplodirao sam. Samo sam ponavljao: “Koliko je nogomet lijep, koliko je nogomet lijep”, dok su me suigrači grlili i slavili sa mnom. Koliko je nogomet lijep. Dobili smo 3:1, ali taj gol mi je promijenio sve. Taj gol mi je otvorio vrata. Potvrdio je sve moje odluke koje sam donio tijekom karijere do tog trenutka i otvorio mi put na kojem sam danas s RB Leipzigom. To je i sada jedan od najsretnijih trenutaka u mom životu, stoji u pismu.
Trenutno igra za Leipzig
Olmo je pred kraj zahvalio bratu Carlosu, ocu Miguelu, trenerima u La Masiji, svima u Dinamu i RB Leipzigu.
Ali od svih ljudi i mjesta kojima trebam zahvaliti Hrvatska je skoro na vrhu. To je fantastična zemlja koja mi je dala pet sjajnih godina, u kojoj me njen najbolji klub učinio svojim projektom. Toliko puno dugujem Hrvatskoj, mom drugom domu, napisao je.
Istaknuo je da je zbog Hrvatske postao član Common Goal organizacije. Riječ je o humanitarnoj inicijativi koju je prije tri godine pokrenuo španjolski nogometaš Juan Mata. Njeni članovi su nogometni igrači i dužnosnici koji su se obvezali godišnje izdvojiti 1% svoje plaće za pomoć potrebitima. Opisao je rad ove organizacije i naveo mjesta kojima se najviše pomaže, prenosi Index.
Na kraju, djeca su uvijek ta koja najviše pate tijekom konflikta. Želim im pomoći kako bi i oni imali šansu koju sam ja imao i da sanjaju o tome da prate loptu, gdje god ih ona odvela. Kao što sam ja učinio. Nisam mogao naći bolji projekt. Počeo sam s vašim pitanjem meni. Sada ću završiti svojim pitanjem. Koliko je nogomet lijep?, završio je svoje obraćanje Olmo.
