Kaže se u prispodobi Izgubljeni i nađeni sin (Lk 15,11-32) da je neki čovjek, glava kuće i otac imao dva sina. U jednom trenutku zbog životne i radne monotonije na selu i čežnje da ode u neka gradska društva radi određene nadopune mladenačkih ambicija zacijelo savjetovan od nekih svojih vršnjaka koji su učinili isto, dođe k ocu njegov mlađi sin. I protumačivši mu neke svoje nakane za napuštanjem očeve kuće i imanja, zatražio je sukladno tadašnjim zakonskim propisima da mu otac dadne dio imanja koji mu pravno pripada, a to je jedna trećina, dok prvorođenac, u ovom slučaju onaj stariji sin, dobiva dvije trećine (usp. Pn 21,17). Upravo stoga da se ne smanjuju posjedi, on je zatražio svoj dio u novcu i mislio je negdje će kupiti dostatno zemlje, te tu sebi podići kuću, naći djevojku i oženiti se, te tako osnovati obitelj i otpočeti živjeti svoj oblik života dalje od očeva autoriteta. No, unatoč takvome mnijenju, ipak se nije posve oslobodio slike očeve kao prirodnoga autoriteta koji usmjerava svoju djecu u život skupa s majkom. Upravo će mu to dobro doći kada upadne u krizu osobnosti i sveukupnoga identiteta u tuđoj zemlji daleko od zavičaja i doma. Tada će se sjetiti svoga dobroga oca koji će mu iskazati pomoć.
Otac dočika sina i prima ga u svoju kući opraštajući mu sve slabosti i grijehe
Otac je s njime porazgovarao i ukazao mu na nebrojeno mnogo poteškoća koje će ga čekati u takvom samačkom životu povezano s oblicima nezadovoljstva iz čega se može štošta izroditi, i to vrlo loše za njega. U gradu je na svakom ćošku mogućnost gubljenja novca, identiteta, karaktera, svijesti. No, na njegovu upornost i mladenački zanos, otac je razdijelio imanje davši u novcu ono što mu pripada, a starijem sinu ostaje ono što njemu propisuje zakon. Stariji sin je podsvjesno razmišljao da će očevom smrću njemu pripasti sve imanje, te se i nije previše brinuo za brata koji odlazi u svijet s dobivenim novcem. Razmišljao je i o tome da će on taj novac nadoknaditi upornim radom kroz određeno vrijeme čime će utvrditi pravno da mu pripadne sve imanje, a postupno bit će i novca za tekući život.
I tako je otac razdijelio svoje imanje dvojici svojih sinova. Stariji će otpočeti s ocem obrađivati ne samo svoj i očev dio, nego i bratov, a sav ubir pripast će toj smanjenoj obitelji, što će biti više nego prije dok je s članovima te obitelji bio i živio njihov sin, odnosno brat. Nakon nekoliko dana mlađi sin je pokupio sve ono najneophodnije, uzeo novac u kesu, zacijelo pozdravio se s ocem, bratom i ostalim članovima obitelji, poželio im uspjeh i uputio se poznatim putevima u daleku zemlju. Ta zemlja može biti u granicama Izraela ili izvan.
Slika prikazuje mlađeg sina koji čuva svinje u tuđoj i dalekoj zemlji
U evanđeokom tekstu nekako prebrzo se veli da je ovaj sin nakon svoga smještaja u nepoznatoj zemlji i kraju potratio svoja dobra, i to živeći razvratno. To njegovo trošenje u razvratnosti i intelektualnoj izgubljenosti uistinu moglo je potrajati i više godina. On je iskušao sve načine zabave, igre, luksuza, nemoralnih djelovanja, plaćao je mnoge usluge ne računajući mjesto gdje je imao neki oblik boravišta koje je također naplaćeno. Nažalost, nije mu palo na pamet da se zaposli i radi, a ono očevo da položi kod novčara na čuvanje i štednju. Ne to i tako kako valja, nego on je svakoga dana bio spreman za (s)provod kroz gradove, ne kroza sela jer on je pobjegao iz sela. Grad je bila njegova pozornica na kojoj treba biti viđen, a za to treba platiti, te u njem se vrtjeti.
Međutim, svemu dođe kraj, a pogotovo nepromišljenostima, jer je sustavno trošio a nije zarađivao. Uz to u toj zemlji nastala je oskudica hrane i svega pomalo, te je uslijedila glad za mnoge, pa i za ovoga mladca, mlađega sina. Plaćao je hranu, i to po skupim cijenama, što ga je dodatno opteretilo kao i sve tamošnje žitelje. Očev izgubljeni sin sve više se počeo gubiti, jer mu oni kojima je davao svoj novac nisu ništa uzvraćali, čak ga nisu nimalo sažaljevali. Stoga je otišao i pribio se kod jednoga žitelja u toj zemlji kad je gotovo sve novce istrošio. Tu je dobio posao čuvara svinja na poljima. Inače su svinje smatrane u to vrijeme nečistima, čije meso vjernik židov ne smije jesti, a pogotovo nije dopušteno čuvati i uzgajati za nekoga te životinje. Toliko ga je satrla neimaština i glad da se želio nasititi rogačima što su ih jele svinje ali nije mu ih nitko davao. Vjerojatno je on prije nego je istresao pred svinje i sam uzeo i jeo okrećući se ne bi li zamijetio gledali ga itko osim Boga koga je dobrano i zanemario kad se udaljio od očeva doma.
U takvoj svojoj tjelesnoj i duševnoj potištenosti i bijedi otpočeo je razmišljati o svome promašenome i proigranome životu. Sjetio se svoje obitelji, napose svoga oca koji je imao tolike najamnike kojima daje dobru plaću, te napretek imaju kruha i svake druge hrane, dok on u tuđoj zemlji i kod siromašnoga poslodavca skapava od gladi, te da mu nije rogača što ih uzima kriomice, skapavao bi od gladi. U takvoj sveukupnoj bijedi duha odlučio je da će sve to razvratno i jadno stanje ostaviti i uputiti se svome dobrome ocu. Reći će mu posve iskreno da je sav novac potrošio u razne oblike zabave i grijeha, te kako je zvladala glad i dodatno ga iscrpila. Osim toga, reći će mu: “Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom! Nisam više dostojan zvati se sinom tvojim. Primi me kao jednog od svojih najamnika.“
Ustao je, ohrabrio se i krenuo prema svojoj kući i svome ocu koji ga je cijelo vrijeme od njegova odlaska u svijesti čekao jer otac je znao da ne može tako dugo izdržati bez organizirana i promišljena življenja, a poglavito s učestalim i neopreznim trošenjem novca. I kad ga je zamijetio da stiže u kuću očevu, dok je još bio podaleko, njegov ga je otac vidio, te mu je ganut potrčao u susret. A kad su se približili jedan drugome, zagrlili su se i izljubili. Tada je sa suzama sin izrekao one riječi pune pokajanja: “Oče, sagriješih protiv Neba i pred tobom!“
Nakon tih riječi, uputili su se zajedno prema očevoj kući. Usput su pripovijedali o svemu što se događalo u obitelji od njegova odlaska i u određenom smislu bijega zbog vlastitoga nezadovoljstva sa samim sobom u razvojnoj mladenačkoj dobi, potom s problemima koji su ga salijetali, zbog razmišljanja o budućnosti i drugo. Uto su i stigli do kuće, kojoj se neizmjerno obradovao, kao i dragim licima što ih je pozdravljao prigodom ovoga susreta nakon duljeg izbivanja.
Poslije pozdravljanja i kratkih pripovijedanja, otac je naredio slugama da brzo iznesu najljepšu haljinu i da je za ovu zgodu obuče, zatim naredio je da mu na prst stave prsten, da ga obuju i namirišu najskupocjenijim mirisom, što je nabavljen u Egiptu. Potom je otac naredio neka se zakolje ugojeno tele i pripremi za svečani ručak, te neka sve iznesu što imaju za ovu prigodu i da se dobro pogoste i provesele. A razlog jest povratak izgubljenoga sina, koji je bio mrtav i oživio, bio izgubljen i pronađe se. I otpočela je pjesma i razgovor, pravo veselje dok su čekali jelo i piće za ovu svečanost, a poslije svečanoga objeda uslijedila je osebujna proslava kojoj se nije nazirao kraj. Promatrajući ovoga oca koji prihvaća svoga izgubljenoga sina mi se uživljavamo u lik nebeskoga Oca koji oprašta svakome grješniku koji se kaje za svoje grijehe.
U ovu svečanost, za koju je saznao od jednoga očeva sluge, stariji sin, odnosno brat nije se ni htio uključiti. On je sve to promatrao i vagao pod svojim vidom gledanja na bratov odlazak iz očeve kuće, a to je bilo povezano s diobom imanja čiji je dio mlađem sinu isplaćen u novcu a koji je stjecao stariji sin svojim radom skupa sa slugama i ocem. U tom smislu njegov povratak bio je za starijega sina vrlo problematičan, što sada uključuje najprije sebičnost, a potom i grješnost, te se tako izjednačio sa svojim mlađim bratom koji je pao na dno svoje grješnosti. Poziv na obraćenje sada je potreban i ovome starijem sinu.
Otac pun milosrđa i blagosti govori svome nezadovoljnom starijem sinu ove veličanstvene riječi: “Sinko, ti si uvijek sa mnom i sve moje jest tvoje. No, trebalo se veseliti i radovati jer ovaj brat tvoj bijaše mrtav i oživje, izgubljen i nađe se!“ A tko to može kad se čovjek sam skučio u svoje umne mogućnosti zatvorivši se u njih i u svoj egoizam s kojim će i umrijeti. Mogu samo oni koji su otvorena duha poput oca u ovoj prispodobi. A njih još uvijek ima.
Don Ilija Drmić
