Poziv Korizme: “Obratite se i vjerujte evanđelju!“ (Mk 1,15)

Pretprodaja stanova Posušje

Na početku jakoga liturgijskog vremena, koje se zove korizma, quadragesima, četrdesetodnevica (40 dana i 6 nedjelja) i na Prvu korizmenu nedjelju – Čistu ove godine čitamo odlomak iz Evanđelja po Marku o Isusovoj kušnji u pustinji i propovijedanju evanđelja o obraćenju (Mk 1,12-13), koje nadopunjujemo odlomcima sa širim izvješćima o Kristovoj kušnji u pustinji iz Matejeva (Mt 4,1-11) i Lukina evanđelja (Lk 4,1-13).


Marko ovako izvješćuje vrlo kratko govoreći da Isusa odmah Duh nagna u pustinju, koja je uz Mrtvo more/jezero. U toj pustinji, gdje je bilo zvijeri, Isus je ostao u postu, patnji i molitvi četrdeset dana. Tu ga je iskušavao Sotona. No, sve vrijeme služili su mu anđeli Božji. (usp. Mk 1,12-13). Ove su činjenice navedene u Markovu evanđeoskom odlomčiću.

Isus u pustinji kušan od Sotone, on ga je otjerao od sebe govoreći: “Odlazi Sotono!“

Evanđelisti Matej i Luka mnogo su opširniji. Pa onda u ovo razmišljanje o Isusu u pustinji uključimo i njihove evanđeoske opise. Matej također veli da Duh tada odvede Isusa u pustinju, ali pod vidom da ga Đavao iskuša. I tu u pustinji Isus je postio četrdeset dana i noćiju pijući vodu iz rijeke Jordana, jer voda u Mrtvome moru nije za pijenje. Kada je prošlo tih 40 dana i 40 noćiju, veoma je ogladnio. I upravo u tome trenutku iscrpljenosti postom, glađu i žeđu, pristupa preda nj na životnu pozornicu Napasnik, koji je vrlo razigran jer je utažio svoju glad i svoju žeđ i ne brine se uopće o tr(a)pljenju. I u takvu raspoloženju s dubokim svojim uvjerenjem, da će postići svoj cilj radi kojega je i došao k Isusu u pustinju, što bi ga trebao okruniti veličanstvenim uspjehom, pristupi i iskušavajući reče tr(a)pljenjem iscrpljenu Isusu govoreći mu ako je on Sin Božji, neka rekne da kamenje uokrušce Isusa na obali Mrtvoga mora postane kruhom.

Ta, zna on da je Bog stvorio ovaj svijet i kamenje u njemu, a njegov Sin bi trebao to kamenje svojom Božanskom moći pretvoriti u bilo što, a najprikladnije u kruh jer mu je on upravo sada, kada je izgladnio kroz 40 dana, postao najnužniji za preživljavanje u toj Božjoj pustinji bez igdje ičega od hrane, osim vode koja dotječe rijekom Jordanom od brda Hermona, gdje joj je izvor, pa teče preko Galilejskog jezera, točnije kroza nj i kroz njegove vode, do ovoga Slanoga mora, gdje se ulijeva razblažujući mu veliku slanoću.

Ova pustinja je slika svijeta u kojem nas Vrag iskušavao na razne načine

Isus je saslušao ovu đavlovu kondicionalnu, uvjetnu rečenicu koja počinje veznikom ako, što znači da je zavisna rečenica na prvome mjestu, a glavna na drugome mjestu. Vrag veli: “Ako si Sin Božji…“, što može značiti u njegovoj vražjoj glavi nesigurnost, dvoumljenje, sumnjičavost. Stoga ga iskušava jakim zahtjevom da on rekne svoju Božansku riječ, i to kamenje bi se pretvorilo u kruh koji je neophodan i Isusu i svima drugima. Međutim, Isus zna da to njega, Vraga ne bi uvjerilo, jer on zna koja je Božja moć, ali on joj se ne želi klanjati i ne kani je nikada priznati otkada su vrazi otpali iz Božjega svijeta baš zbog odbijanja da mu se klanjaju u ljepoti, ljubavi, slavi i nebeskoj radosti kao što su učinili dobri Božji anđeli, koji će na kraju ovoga evanđeoskoga zbivanja pristupiti Kristu i služiti mu u svemu što god mu je potrebno. Stoga, Isus Đavlu napasniku odgovara na temelju Svetoga Pisma da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj Božjoj riječi koju je on izgovorio u Starome i u Novome Zavjetu. Isus ne niječe kruh, ali govori da kruh i zemaljsko, odnosno tjelesno nije jedino što je čovjeku potrebno, nego postoji i nešto drugo, veće i važnije, a to je ljudski duh kojemu je neophodna riječ Božja.


Drugo iskušenje govori o tome kako je đavao poveo Isusa u Sveti Grad Jeruzalem. Doveo ga do Hrama, što ga je podigao kralj Salomon sa svim ostalim izraelskim narodom, te ga uspeo do vrha Hrama. Tada je rekao Isusu opetuvjetno, kondicionalno: “Ako si Sin Božji…“, neka se baci dolje na Trg kad bude podosta naroda i da to vide a pogotovo to kako Isusu u padu dolijeću anđeli Božji koji će ga dohvatiti rukama u zraku, te ga tako polagano spustiti na Trg bez ikakvih posljedica. Čak će mu se narod diviti izvikujući svoje oduševljenje i neopisivu radost.

Đavao u liku čovjeka nagovara Isusa da skoči s vrha Hrama u Jeruzalemu jer će ga dočekati anđeli nebeski, te će ga snijeti na svojim rukama na Trg ispred Hrama, a narod će biti raostan

Ovdje se valja sjetiti navedenoga Psalma 91. što ga Vrag spominje iskušavajući isposnika nad isposnicima Isusa koji nadvladava sve đavolske napasti i nasrtaje što će trajati uvijek, te će se čovjek s tim izazovima i kušnjama sučeljavati i boriti, a ako padne pod taj vražji utjecaj, opasnost je da upadne u pakao.
Taj psalam glasi: “Neće te snaći nesreća, nevolja se neće prikučiti šatoru tvojemu. Jer anđelima svojim zapovjedi da te čuvaju na svim putima tvojim. Na rukama će te nositi da se ne spotakneš o kamen.“ (Ps 91,10-12).
Isus odbija i to iskušenje, jer on ne želi biti Mesija spektakla koji će skočiti bezbolno s Hrama ili će izvoditi neke druge za ljude zanimljive skokove i čudesa. Zar je Isusu potreban ovakav preniski pad, kad je on po Duhu i Očevoj volji izveo najveličanstveniji skok iz natpovijesti u povijest, nadsvijeta u svijet, iz transcendencije u imanenciju, iz Neba na Zemlju. Po uzoru na Krista i mi ljudi! On isto tako ustaje iz svoga groba i uzlazi na Nebo, i to nam je pokazao da i mi vjerujemo u uskrsnuće kao što smo povjerovali u silazak u svijet, na zemlju u svome ljudskome obličju s duhom Božjim koji je izvan nas i u nama, te pomoću toga Duha i jedemo i pijemo, i rađamo se i umiremo, ali i uskrišavamo, jednom u konačnici kada to Bog rekne.
Vragu je Isus odgovorio da je također pisano da se ne smije iskušavati Gospodina Boga svojega. “Ne iskušavajte Jahvu, Boga svoga, kao što ste ga iskušavali kod Mase. Točno vršite zapovijedi Boga svoga, upute njegove i zakone njegove koje je izdao. Čini što je pravo i dobro u očima Božjim da ti dobro bude i da se domogneš dobre zemlje za koju se Bog zakleo tvojim ocima da će iz nje protjerati sve tvoje neprijatelje ispred tebe; tako je obećao Bog.“ (Pnz 6,16-19).
Đavao je Isusa potom poveo na visoku Goru, planinu odakle se pogled proteže daleko uokrušce na sva kraljevstva ovoga svijeta i moguće je osjetiti i vidjeti svu zemaljsku i ljudsku slavu i sjaj. Ovdje možemo otkriti duboku strukturu ovoga evanđeoskog teksta, koja nadilazi naš ljudski um, jer se ovdje miješaju realnosti i viđenja, psihologija i mistika, svjetovno i nebesko, vidljivo i nevidljivo, a u svakom slučaju i umijeća pripovijedanja svetih evanđelista koji su do u tančine nadahnuti i stilom prikaza i jakim porukama.

Isusu su na kraju đavolskih iskušenja pristupila sva stvorenja zemaljska i anđeli nebeski, te su mu služili

Te kada mu je sve to pokazao, onome po kojemu je ovaj svijet i svaki drugi stvoren s čovjekom kao krunom stvaranja sa svim bićima živima i biljnima, te mrtvima, rekao je da će mu sve to darovati, koja ironija, samo pod uvjetom, a taj je da mu se na toj planini ničice pokloni s pogledom na sve te svjetove i kraljevstva i narode. Isus se tada žestoko otresao na Sotonu i tom mu zgodom rekao: “Odlazi, Sotono!“ Apage Satanas! I podsjeća ga na ono što oni, vragovi, nisu htjeli nikako učiniti u odnosu na svoga stvoritelja Boga, a to je da se Gospodinu Bogu svome klanjaju i njemu jedinome služe. Sjetio se svega toga ovaj Đavao, pa je opet netragom nestao bržebolje brišući iz svijesti svaku sliku Neba i Oca Nebeskoga. Njegovo udaljavanje od Isusa stvorilo je prostor za okupljanje anđela Božjih koji su ga okružili i otpočeli mu kao pobjedniku služiti. Nadvladao je đavolska iskušenja kao Sin Čovječji i Sin Božji. Evanđelist Matej veli da se Gospodinu, Bogu svom treba klanjati i njemu jedinome služiti, a ovo ima oslonca u Božjim zapovijedima i na drugim mjestima Staroga Zavjeta, gdje se sljedeće govori: “…upravite srce svoje Bogu i njemu jedinome služite“ (usp. 1 Sam 7,3), zatim: “…služite Bogu svim svojim srcem“ (1 Sam 12,20), te: “Zato ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom snagom svojom!“ (Pnz 6,5).
U dva evanđeoska izvješća o kušnjama Isusovim imamo u pozadini, odnosno u povijesnom tijeku razmišljanja materijalističko poimanje Mesijine uloge, tj. Mesija je onaj koji će zadovolji ljudske potrebe za kruhom našim svagdašnjim i ostalim tvarnim potrebama. Iz drugoga iskušenja prema Luki, a trećega prema Mateju zrcali se političko poimanje Mesije, tj. Mesija je osloboditelj svoga naroda od svih okolnih naroda i svih porobljivača uopće. Na temelju trećega iskušenja, odnosno kod Mateja drugoga u pozadini se krije čežnja za Mesijom spektakla i čuda, koji će ljude zabavljati, ozdravljati, liječiti i razveseljavati odvraćajući ih od križa, patnje, boli, pa i same smrti.
Isus je odbio sve to i on se na kraju predstavio kao Mesija Sluga i Patnik, ali i kao onaj koji je pobjednik u svakom pogledu ne samo nad prolaznim nevoljama i nedostacima, nego i nad smrću, jer je uskrsnuo i čovjeku pokazao put služenja, patnje i uskrsnuća u novo nebo i novu zemlju (usp. Otk 21,1). A da bi se to ostvarilo, potrebno se odreći svega, čuti glas Božjega poziva i obratiti se od svih krivih mišljenja i svega lošega djelovanja, o čemu piše evanđelist Marko: “A pošto Ivan bijaše predan, otiđe Isus u Galileju. Propovijedao je evanđelje Božje: ‘Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju’!“


Don Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.