Pozvani na Gozbu

Ova 28. nedjelja kroz godinu daje nam prigodu za razmišljanje o prispodobi koja govori o svadbenoj gozbi (Mt 22,1-14), a donosi i sinoptik Luka prispodobu o uzvanicima na veliku večeru u povodu neke svadbe ili slične svečanosti (Lk 14,15-24). O toj prispodobi u dvije slične inačice, koje se sadržajno nadopunjuju doprinoseći našem razmišljanju o sadržaju koji je uvijek aktualan, misaono zaokupljajući i poticajan, te nama vjernicima dragocjen u svakoj prigodi, a napose u ovoj kada proslavljamo Godinu riječi Božje razmatranjem o riječi i poglavito usklađenim životom prema njoj. Koja je to ljepota i radost za nas vjernika i katolike!

Na kraljevskom dvoru vrši se priprema za svadbu

            I u ovoj svojoj prispodobi Isus govori o Kraljevstvu nebeskom, te veli da je ono slično svadbi koju neki kralj priređuje u čast svome sinu koji se ženi. Svadba je obiteljski, rodbinski, prijateljski i narodnosni događaj, koji je u to vrijeme, kao i kasnije kod svih naroda, imao povijesni razvoj u smislu cjelokupnoga pučkoga slavlja gdje je predstavljen narodni folklor kao i mnogi pučki, narodni običaji, a sve iz ljubavi prema mladencima i njihovu uklapanju u širu narodnu, kulturološku i vjersku zajednicu. Postojala su određena svadbena pravila što ih je valjalo obdržavati, jer nije se na tu svečanost moglo doći bilo kako obučeno, nego je trebalo poštivati kulturne i običajne propise, te diviti se sa svim tim izloženim folklorom prikazanoj ljepoti u svadbi unoseći u uži i širi kolektiv radost postojanja i života.

            Kralj je otposlao svoje sluge da razdijele pozivnice svima onima koji su trebali doći na ovo svadbeno slavlje, te da ih i usmeno pozovu što je još jači oblik poziva i ozbiljniji u svojoj formi, u svome obliku. Unatoč takvu pozivanju prvih slugu, koje je odgovorno i veoma ozbiljno, uzvanici su se oglušili i nisu došli na spomenutu svadbu kraljevu sinu i njegovoj zaručnici. Zanimljivo je da kralj šalje i drugu skupinu svojih slugu s nalogom da nekim drugim uzvanicima reknu o objedu što se pripravlja za svadbu, zatim da su junci i tovljenici već zaklani i sve je dobrano u pripremnome tijeku, te se samo oni čekaju na ovu svadbenu proslavu njegova sina mladoženje.

Isus sve nas poziva na svoju svečanu Večeru

I nakon ovoga tako uljudnoga poziva na sinovljevu svadbu nitko se nije odazvao, jer je jedan otišao na rad na svoju njivu, dakle obavljati poljodjelske poslove. Drugi se uputio za svojom trgovinom gdje su prevagnuli osobni trgovački nagoni nad opredjeljenjem za svadbeno slavlje i radost u njemu zbog dvoje mladenaca koji stvaraju bračnu i obiteljsku zajednicu čime se život čini lijepim i zanimljivim jer kad ima mladenaca, vjenčanja i svadbi, bit će i djece, bit će života. Međutim, najgore od svega je to što su ostali uzvanici uhitili kraljeve sluge i počeli ih zlostavljati i, na žalost, ubijati, a to je veliki civilizacijski kaos i nazadak u smislu razraštaja dobrote, blage i lijepe budućnosti naroda. Očito da se dogodio teški nesporazum i buknuo je nemir, kaos što se sve pretvorilo u tučnjavu i ubijanje. Moguće da su ti uzvanici ostali bez plaća radeći na imanjima kraljevim i njegova sina, a možda je i to da je iskrslo nešto drugo što je buknulo u požar ljudskih strasti koje pred sobom sve pale i nište. Je li u pitanju neka iz kraljevstva učinjena nepravda prema uzvanicima, ne znamo, ali imamo pravo zaključivati da nijedan kaos nije bez svoga uzroka, a prave uzroke zna samo dragi Bog, a mi ljudi znamo i pogriješiti u tome paljenju strasti i svemu drugome. Ta, to znamo iz vlastitoga iskustva, bilo osobnoga ili iskustva svojih životnih suputnika.

            Čuvši za sav taj nered i ubijanje kraljevih slugu, koji su imali zadaću obavijestiti ubilježene uzvanike za svadbu njegova sina, kralj je uzvratio s mnogo gnjeva i svojom silom što ju je imao na raspolaganju kad je trebalo uvesti mir u svome kraljevstvu. Kralj je poslao svoju vojsku na tu pobunjenu skupinu nezahvalnih uzvanika, koji su u sebi zapaljeni i nagnani u ratni sukob nečim neprovjerenim ili tome slično, a kraljevi vojnici su ih poubijali, a njihov su grad spalili. Sila silu rađa. Grčki: Bia bian tiktei. Ovo je pravi rat koji je trajao dulje, a sve je moglo biti samo lijepo i blagoslovljeno svadbeno slavlje mladenaca s radosnim pogledom u sadašnjost i budućnost svoju i svoga naroda, u kojem su se mogla razriješiti i neka možebitna sporna pitanja o plaćama ili čemu drugome što je uzrokom ovoj pravoj pobuni i ratu bez obzira na broj sudionika u njemu. Trebalo se dogoditi ono što kao razmišljanje nadaje grčka izreka: Haris harin tiktei! Ljubav rađa ljubav! A to je misao koja bi se trebala dogoditi upravo na svadbi.             Sva ova napeta situacija, u kojoj ima i mrtvih, zacijelo je odgodila svadbu, ali to je stilsko-tehnički detalj ove parabole. No, slijedimo dalje evanđeosku prispodobu koja se žuri noseći svoju bremenitu poruku do kraja kako kralj nakon svega dogođenoga govori o tome svojim slugama da je svadba pripravljena i bila bi šteta da se ne dogodi svečanost svadbe kraljeva sina i njegove zaručnice bez obzira na to što uzvanici nisu bili dostojni, izgubili su povjerenje, kredibilitet. Stoga je izdao naredbu da odu na raskrižja ulica i trgova i da, koga god tu zateknu u njihovu trenutnom stanju i raspoloženju, pozovu na ovu svadbu.

Sluge su to izvršile izišavši na sva obližnja raskrižja i pozvavši ih sve sa sobom, te ih povedoše sve – ovdje dolazi do značenjske preobrazbe Isusove prispodobe, a pod riječju sve znači i dobre i zle osobe, i one s dobrim i prikladnim odijelima, tj. svadbenim ruhom i druge bez prikladnoga svadbenog ruha.

            I tako se svadbena dvorana napunila svatovima. Kralj je ušao u tu dvoranu i htio je sukladno običajima proći kroz cijelu dvoranu i pozdraviti sve svatove pozvane na poseban način i to izravno iz života, s ulica i raskrižja, zatečene u njihovu životu kakav je u tome trenutku i bio. Neki su bili u odijelima jer su imali još malo vremena da se preobuku u svojim kućama, a neki su zanemarili svoju odjeću tijela i odjeću duha, potom neki su zatečeni čista tijela i ruha a prljava duha, a drugi dobrano čista duha a posve prljava tijela i ruha. I kralj je zamijetio upravo jednoga koji je paradigma čovjeka odsutna od Boga, i ujedno bez svadbenoga ruha/duha i zacijelo prljava tijela što od smrada zaudara. Kad ga je o tome njegovu stavu upoznao kralj i upozorio ga zbog toga što je došao u ovu svadbenu dvoranu na svadbenu svečanost bez svadbenoga ruha i duha, on se toliko prepao da je posve zanijemio. To je egzistencijalni strah što je prouzročio bol i smrt za što je sam kriv jer je odgađao tjelesno i još više duhovno kupanje, pranje, čišćenje, oblačenje, odijevanje, te život u Bogu misleći da ga nikada nitko ni u kojoj situaciji neće zateći prljava i rutava, te moralno iznakažena vremenom, događajima i ljudima s njihovim strastima. Kralj je naredio poslužiteljima da ga jednostavno svezanih ruku i nogu izbace van “u tamu“, a tu će biti “plač i škrgut zubi“ u konačnici mučenje života do njegova zemnoga utrnuća.

Izbacivanje čovjeka bez svadbenog ruha

I završnica ove prispodobe ima predivnu misao: “Doista, mnogo je zvanih, malo izabranih.“ (Mt 22,14). Svi ovi uzvanici različito su se odnosili prema pozivu na svadbenu svečanost: jedni su radije upravo tada, kada su trebali doživjeti najveću ljepotu, otišli na rad u polje, drugi su se predali svojoj redovitoj trgovini, treći su oni koji su po raskrižjima ulica i trgova živjeli sa svim svojim ranama duše i tijela, strahovima i nevoljama, pokušajima, promašajima, željama i njihovim neostvarenim utaženjima, na razne su načine sebe obezvrijedili i izgubili svoj ljudski identitet, odnosno obilježje i tome slično. Dogodilo im se nešto što nalikuje na tvrdnju da ih je zanemarilo društvo, pa onda i oni sami sebe, te se tako utopili u kaljužu života iz koje ih na kraju netko treba izbaviti.

            Ova prispodoba raste u značenju stupnjevito i čitajući je pomno u cijelosti osjećamo na jednome mjestu kraj priče o kaosu što ga ljudi stvaraju iz raznih pobuda, a i sotonskih nagovora. Poslije toga više nije toliko riječ o svadbi kraljeva sina, iako se sve to kao podtekst nosi u svijesti jer se za svijest dobrano zakvačilo sve o scenariju svadbe, a to je zapravo samo svojevrsni intelektualistički uvod i povod, dok je zapravo riječ o jednoj drugoj svadbenoj svečanosti koju Bog priređuje svakome svome sinu i kćeri, i to u raznim zgodama i nezgodama života, a jedna od izvrsnih zgoda jest poziv na susret sa svojim Bogom i s braćom i sestrama u nedjeljnim euharistijskim svečanostima gdje se uz upijanje riječi Božje i njezine snažne poruke zbiva najveća preobrazba, pretvorba kruha u Tijelo Kristovo i vina u Krv Kristovu, ali prije toga i pročitane i protumačene riječi u mudrost Božju u nama. Bog nas poziva na tu Gozbu po svojim slugama šaljući nam svoje pozivnice ispisane prelijepim svetim slovima i riječima, te sa slikama Raspetoga i Uskrsloga. Na tim susretima i svečanostima Bog svima nama, braći i sestrama, vjernicima govori izravno u um i srce posredstvom svoje starozavjetne i novozavjetne riječi, zatim po svećeniku koji je drugi Krist – alter Christus i koji tumači Božju riječ, te daje je svima da je blagujemo i da se nahranimo riječju kako bismo se nahranili i Tijelom i Krvlju Kristovom u svetoj Misi i velikoj svečanosti duhovne mistične, tajanstvene svadbe, tj. vjenčanja između Boga i njegova naroda. Uz to i dvojica ili trojica u zajednici uprisutnjuju Krista, jer je on rekao: “…gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.“ (Mt 18,20).

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.