Punih 45 godina milijuni hodočasnika iz cijeloga svijeta dolaze u malo hercegovačko mjesto Međugorje tražeći mir i duhovnu utjehu. No malo tko se sjeća kako je sve počelo te srijede, 24. lipnja 1981. godine, kada nitko nije ni slutio kako će se cijeli fenomen razvijati, koliko će dugo trajati i kako će ga primiti Crkva i svijet izvan nje.
Toga dana bio je blagdan sv. Ivana Krstitelja, pa se u Međugorju, kao i diljem Hercegovine, nije radilo zbog svetkovine. I ljudi i djeca bili su slobodni od svakodnevnih obveza i rada u polju, oko vinograda i duhana. Mirjana Dragičević probudila se tog jutra radosna jer se nije išlo brati duhan. U Međugorje je došla iz Sarajeva na ljetne praznike, ujaku i ujni, a te je mjesece silno voljela i s uzbuđenjem ih čekala svake godine, kako prenosi vecernji.ba.
Dan ranije dogovorila se sa susjedom i prijateljicom Ivankom da zajedno provedu dan u druženju. Ivankina kuća bila je tik do kuće Mirjanina ujaka, pa su, kada su se susrele, odlučile prošetati izvan zaseoka kako bi mogle u miru porazgovarati. “Ivanka i ja htjele smo biti same, da joj ispričam sve svoje novosti, ona meni svoje, jer sam malo prije toga došla iz Sarajeva. Šetale smo se ispod brda, koje sada zovemo Brdo ukazanja”, prisjeća se Mirjana.
Na putu su se zaustavile pred Vickinom kućom, želeći da i ona pođe s njima, no rečeno im je da je Vicka zadrijemala te da će joj prenijeti kako su je tražile. Taj naizgled običan ljetni dan ubrzo će označiti duhovnu prekretnicu koja će Međugorje pretvoriti u jedno od najpoznatijih hodočasničkih odredišta na svijetu.
Tijekom proteklih 45 godina međugorski je fenomen pratila opsežna crkvena procjena, a papa Franjo odredio je da je moguće službeno organizirati hodočašća u Međugorje. Danas, više od četiri desetljeća kasnije, hodočasnici i dalje pješice kreću prema ovom hercegovačkom mjestu, tražeći mir koji mnogi opisuju kao iskustvo koje ih duboko mijenja.
