Postoji i mogućnost da bi se posebne izborne jedinice koristile isključivo pri izboru članova Predsjedništva, dok bi se za parlamente sačuvao proporcionalni model uz dodatne zaštitne mehanizme.
Ovoga puta u zasjedu se smjestio Zukan Helez, koji je nekoć imao poteškoća objasniti američkoj administraciji na što je mislio kada je dužnosnicima iranskoga režima morao pojasniti kako namjerava graditi suradnju u vojnoj industriji. Istina, uzmu li se u obzir njegovi raniji mizogini i primitivni istupi, ovaj bi se čak dao ocijeniti uračunljivim. Za sam nastup kazao je da se radi o riječima “baljezganja nemušte hrvatske eurozastupnice…”, a potom je dodao kako se Daytonski sporazum mora mijenjati te da Hrvati izmišljaju tvrdnju da ih Bošnjaci preglasavaju. A upravo je to kod Heleza posvemašnji otklon od političke stvarnosti u BiH. No i svojevrsna dijagnoza stvorenoga političkog autizma.
Ipak, mnogo je značajnije od primitivnih komentara to što je ova zamisao izazvala zanimanje i izvan granica države. Baš ta ideja s jezikom kao osnovom otvara mogućnost za rješenje koje se već godinama izbjegava izreći na glas. Federacija BiH mogla bi imati dvije izborne jedinice u kojima će biti jasno tko odlučuje o čijem političkom predstavniku, kako piše Večernji list.
Jedna bi bila hrvatska, a druga bošnjačka izborna jedinica, obje utemeljene na jezičnoj pripadnosti. Izborni sustav mogao bi se urediti tako da bude moguć izbor legitimno hrvatskih predstavnika, jednako kao i bošnjačkih, ali i predstavnika manjina s posebnom izbornom jedinicom, čiji izbor također zloporabi bošnjačka politička većina.
Tako se nikada nijedan Židov nije zatekao u domovima naroda, ali jesu Bošnjaci koji se lažno predstavljaju kao “ostali”. Ako se traži rješenje, moguće je razgovarati i o kombiniranom modelu u kojem bi se jedan dio zastupnika birao u dvjema izbornim jedinicama, a drugi na razini cijele Federacije. Postoji i mogućnost da se posebne jedinice primijene samo za izbor članova Predsjedništva, dok bi se u parlamentima zadržao proporcionalni model uz dodatne zaštitne mehanizme. Suština je u tome da hrvatski predstavnik mora posjedovati hrvatski izborni legitimitet. Nije dostatno da na papiru stoji hrvatska kvota ako o tome tko će je popuniti presuđuje brojniji narod. U takvom bi sustavu konstitutivnost ostala tek mrtvo slovo na papiru, a izbori bi postali oruđe za pretvaranje brojčane premoći u trajnu političku dominaciju. Zbog toga pitanje izborne jedinice nije pitanje forme, nego pitanje može li se u BiH iznova uspostaviti ravnoteža bez koje nema ni stabilnosti države. Belgija u tome nudi vrlo konkretan primjer. Jezične zajednice ondje nisu svedene na fusnotu ustava, nego je njihov položaj utkan u politički sustav.
U Bruxellesu djeluju francuska i nizozemska jezična skupina, a izborni mehanizmi vode brigu o njihovoj zastupljenosti. No ono o čemu više ne bi trebalo raspravljati jest nastavak prakse u kojoj brojniji birački korpus odlučuje o predstavniku Hrvata. Naime, ako se ključne odluke mogu donositi bez Hrvata, tada se ruši sama konstrukcija na kojoj je počivao Dayton. A upravo to Helez i njemu slični ponavljaju. Oni ignoriraju čak i samo postojanje problema. Što je pak zaseban simptom.
Tri konstitutivna naroda nisu uvrštena u ustavni poredak kao ukras, već kao jamstvo da poslije rata nitko više neće moći nametati svoju političku volju drugome. Uostalom, to su potvrdile presude Ustavnoga suda BiH, ali i niz presuda Europskog suda za ljudska prava. Primjerice, ESLJP je odbacio žalbu Kovačevića, koji je težio promjeni ustavnog i izbornog sustava BiH uvođenjem tek jedne izborne jedinice. U predmetu Begića ESLJP je odbio ukinuti konstitutivnost naroda i Dom naroda. To je predstavljalo smrtni udarac unitarističkom konceptu. No njegovi pobornici i dalje ne prihvaćaju dijagnozu.
