Ekipa Oslobođenja je bila u posjeti Kazneno-popravnom zavodu u Tuzli, gdje trenutno boravi 50 osuđenica za najteža krivična djela
Kaju se i žele novi život
Nakon što smo dobili zeleno svjetlo od Ministarstva pravde FBiH, zaputili smo se u Kazneno-popravni zavod Tuzla, gdje smo posjetili zatvorenice osuđene za najteža krivična djela. Njih pedesetak, od kojih su neke i sa dugotrajnom kaznom zatvora od 45 godina, kažu da su zadovoljne uvjetima u kojima provode svoje teške dane. Odvojene od svojih najmilijih, kažu da se kaju za počinjena krivična djela. Dodaju da nikada prije kaznenog djela nisu imale nikakve mrlje u svom životu niti probleme sa zakonom. Nakon što pređu prag zatvora, žele krenuti u novi i ljepši život, piše Oslobođenje.
– S namjerom ništa nisam uradila i žao mi je zbog ovog ubojstva, koje je bilo iz nehaja. Teretili su me da je sa umišljajem, međutim dokazali smo da je bio nehaja. Čovjek je preminuo i žao mi je zbog toga, započela je svoju ispovijest 23-godišnja Sunita Hindić o kojoj se u proteklom periodu dosta pisalo i koja se zajedno sa još 49 osuđenica nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Tuzla. Sunita kaže da je prije dospijevanja iza rešetaka imala normalan život, te da ima završenu srednju ekonomsku školu. Ni ona, a ni njena obitelj nisu imale problem sa zakonom.
ELITNA PROSTITUCIJA
– Moja majka je preminula kad su protiv mene podigli optužnicu. I mene je to potreslo te sam se u pritvoru ošišala na ćelavo. Proživjela sam ogromne traume. Još se pokušavam oporaviti i mislim da ću cijeli život imati ožiljke od svega ovoga. U posljednje vrijeme me najviše iznerviraju loši natpisi o meni, jer mi nije svejedno kad pročitam to da pokazujem gole grudi stražarima zato što to nema veze sa zdravom pameću. Doživjela sam nervni slom, a moja majka je preminula nekoliko dana prije toga i nije mi bilo prijatno da to čitam, ni ja, ni moja obitelj. Pa je bilo i nekih naslova da sam se povezivala sa elitnom prostitucijom, što također nije točno. Moj najveći problem je bio što sam upala u loše društvo i družila se s kriminalcima, to mi tada nije smetalo, jer sam bila u vezi s Ninom (Ivankovićem, za čije je ubojstvo osuđena na tri i po godine, op. a). Kobne noći on mi je pištolj stavio u ruke. Kako je opalio, ne sjećam se. Znam da smo se gurkali. Pucanj se nije čuo… Raskopčala sam ga i vidjela da krvari, priča nam Sunita, jedna od stanovnica tuzlanskog zatvora i dodaje da se kaje što je uopće došla u takvo društvo i okruženje.
Svoju životnu priču s ekipom Oslobođenja je podijelila i 43-godišnja Edita Ramić iz Gornjeg Vakufa-Uskoplja, samohrana majka dvije djevojčice. Ramić navodi da je osuđena na 18 mjeseci zatvora za poticanje na razbojništvo sa smrtnom posljedicom i dodaje: “Kad sam ovdje došla, osjećala sam se prepadnuto, zbunjeno, nisam znala u koji svijet ulazim, s kojim profilima žena se treba susresti, jer mi je ovo prvi put. Odrasla sam u velikoj sirotinji, bijedi… Majka nas je odgojila da nismo smjeli uzeti jabuku ako ne pitamo susjeda. Mene su optužili da sam potakla na krađu, da sam im rekla da postoji novac u toj nekoj kući, priča Ramić i dodaje da joj je prvostupanjska presuda bila pet godina, ali je nakon uložene žalbe ipak presuda na 18 mjeseci.
Nakon razgovora sa osuđenicama krenuli smo u obilazak zatvorskih prostorija i dvorišta. Odmah smo primijetili prelijep cvjetni ambijent za koji je, pričaju nam zatvorenice, zadužena Elfeta Veseli, koja je na izdržavanju kazne za ratni zločin. Osim nje, u ovom zatvoru su i Ena Lipa, koja izdržava kaznu od 45 godina zbog zlostavljanja i ubojstvo sina Smaje Ćesira, Mihrija Pelak, Dana Škrba…
Većina osuđenica je, pojašnjava nam direktor KPZ-a Tuzla Asim Aljić, radno angažirana.
– Koriste sve pogodnosti zavoda od sportsko-rekreativnih, rada u kuhinji, a često budu za svoje dobro ponašanje i nagrađene. Uz pomoć suradnika i uz moj angažman uspjeli smo postići određene rezultate u smislu da je pojačana sigurnost zavoda, jer u nekoj bližoj prošlosti u KPZ-u Tuzla dešavale su se određene stvari koje nisu bile na liniji postojećih zakonskih propisa. Uspjeli smo da to saniramo, a do sada smo imali i dobru suradnju sa federalnim Ministarstvom pravde koje je zaduženo za rad kazneno-popravnih zavoda i koje je pratilo naš rad. Kada se završi sudski postupak i bude okončana i donesena pravosnažna presuda, sve te osobe osuđene za krivična djela dolaze na izdržavanje kazne u naš zavod ili eventualno u zavode u Federaciji, kaže Aljić, koji je na poziciji direktora već četiri godine.
Pojašnjava da je KPZ Tuzla smješten na dvije lokacije, i to u centru grada gdje su prostorije u kojim su smješteni pritvor, uprava i osuđenice koje izdržavaju kaznu zatvora, a tri do četiri kilometra na Kozlovcu je kompleks gdje kaznu zatvora izdržavaju osuđenici, gdje je inače organizirana proizvodnja hrane za potrebe KPZ-a. Aljić nam kaže da je u KPZ-u sve regulirano, propisano zakonom. Kada su u pitanju osuđene i pritvorene osobe, to provodi Služba osiguranja, kao i prevaspitna služba čiji je zadatak da radi na resocijalizaciji osuđenih osoba. Sabina Goletić u zavodu na ženskom odjelu radi kao vaspitač od 2008. godine. Radi uglavnom na prevaspitavanju i na detekciji slabosti u manifestnom ponašanju.
SLOBODNE POSJETE
– Uočavamo i korigiramo, predlažemo i pratimo koliko su osuđenice motivirane da surađuju u penološkom tretmanu (promjena ponašanja zatvorenika). Sve korekcije su moguće samo onoliko koliko one žele da sudjeluju aktivno u procesu resocijalizacije, a važno je kako prođe adaptivni period i to je jedan od najosjetljivijih perioda tijekom izdržavanja kazne. Kasnije kada budu raspoređene u odgojni kolektiv, onda su nužno izložene komunikacijskim relacijama sa drugim osuđenicama. Po tome koliko povratnika imamo za neka krivična djela, možemo mjeriti neke uspjehe. Povratnici su uglavnom osobe koje vrše krivična djela krađe, a istovremeno su ovisnici o psihoaktivnim supstancama. Najveći postotak povrata je u toj oblasti kriminala, nemamo povrata u krivičnim djelima ubojstva, pa ni u oblasti gospodarskog kriminala, kaže Goletić.
U zavodu su i psiholozi, psihijatri, socijalni radnici koji svakodnevno obavljaju razgovore sa pomenutim osobama. Aljić ističe da u razgovoru sa osuđenicima, a koji iskažu potrebu da razgovaraju s direktorom, većina ih se kaje zbog počinjenog djela, mada navodi da ima i dosta povratnika koji nakon izdržane kazne naprave krivično djelo i ponovo se nalaze iza rešetaka. To su, dodaje, uglavnom osobe sklone narkoticima. Zakonom je regulirano da osuđene osobe imaju pravo na izvanzavodske pogodnosti ukoliko se dobro vladaju i ukoliko ispune određene uvjete, imaju pravo na vikende koje koriste zbog odlaska obitelji. Također imaju pravo i na posjete članova obitelji ili eventualno osoba koja oni odrede da ih mogu posjetiti, donijeti namirnice, pakete i ono što zatraže uz veliku kontrolu, jer ima dosta zloupotreba i pokušaja unošenja droge, kao i telefona. U KPZ-u postoje i slobodne posjete za osobe koja ne izlaze vani, pogotovo pritvorena osoba. Tu dolaze supruge za koje postoje posebne prostorije. Aljić kaže da tijekom pandemije nisu imali nijednog zaraženog koronom. Sad su, ističe, u procesu da cijepe sve osuđene i pritvorene osobe, gdje je već federalno Ministarstvo pravde zatražilo određene podatke i u skorije vrijeme će završiti i taj dio posla. U zavodu se više od polovine zaposlenih cijepilo.
Osuđenice najviše vole kada dožive taj dan da budu puštene na slobodu, da zagrle svoje najmilije i krenu u novi život. U trenutku objavljivanja ovog teksta, već je na slobodi i osuđenica Jela Cvijanović iz distrikta Brčko, a koja je iza rešetaka bila tri godine zbog gospodarskog kriminala i zloupotrebe položaja u Bobar banci čiji je uposlenik bila ukupno deset godina.
– Ne želim pričati o svom djelu, samo želim reći i dati savjet svima da je ovo zadnja stanica na koju svako treba doći. Zatvor kao zatvor je težak psihički, ali se u svemu ovome nešto i nauči. Naravno da se kajem za svoje djelo i željela bih poručiti svima da primjereno i u skladu sa zakonom žive, jer ovdje doći i biti bez svoje obitelji je nešto najteže. Ovdje imamo sve uslove, od hrane do osobne higijene, imamo svoje aktivnosti. Koristila sam i izvanzavodske pogodnosti. Želim krenuti novim životom. Za djelo koje sam učinila, ljudi mi mogu oprostiti, ali ja sama sebi ne. U životu nikad nisam ni pomislila da ću završiti u zatvoru. Voljela bih se kao ekonomista vratiti svom poslu, ali ne znam kako će ljudi reagirati na nekoga ko je bio u zatvoru, zaključuje Jela, za Oslobođenje.
Ne bi bilo loše prevesti članke na hrvatski jezik