U evanđelju od 25. nedjelje kroz godinu (20. rujna 2020.) riječ je o prispodobi koja govori o Kraljevstvu Božjem s naslovom Radnici posljednjeg sata (Mt 20,1-16a), koji dobivaju jednaku plaću kao i oni koji su počeli raditi od jutra, te u razdoblju između ovih prvih radnika pa sve do posljednjih. Isus posve jednostavno govori o Kraljevstvu Božjem u kojemu vladaju drukčiji zakoni nego u ovozemaljskim kraljevstvima, te radnim i poslovnim odnosnima i plaćama. Mi smo svjesni, a na to nas upućuje i Krist, da se Kraljevstvo Božje neće odjednom proširiti po cijelome svijetu i ukorijeniti u svim narodima, nego će taj proces evangelizacije teći postupno i polako i nikada neće biti zaustavljen ili završen jer je neophodna s vremenom i reevangelizacija, odnosno obnova i ponovno učvršćenje one prvotne evangelizacije. Stoga je posve razumljivo da svi narodi bez obzira kada je tko ušao u Božje Kraljevstvo u konačnici dobivaju istu plaću, a to je samo Kraljevstvo nebesko i sve njegove blagodati.
Sada slijedi prispodoba u kojoj se govori da je Kraljevstvo nebesko slično domaćinu koji rano ujutro oko šest sati iziđe na trgove i raskrižja ulica najmiti radnike za rad u svome vinogradu. U rujnu je rad u vinogradima veoma bitan i zato su potrebni radnici. Koji pristanu na rad u njegovu vinogradu, s njima se pogode za dnevnicu u visini jednoga denara, što je bila solidna plaća za jednu višečlanu obitelj. Pogodivši se s njima, oni su otišli na rad dobivši sve upute što trebaju uraditi i kako, jer je to poseban oblik rada od branja grožđa, zatim prijevoza do podruma, pripremanja za proizvodnju vina, odvajanja grožđa za blagovanje obitelji i prodaju drugima i sl.
No, trebalo mu je još radnika, jer posao je zahtjevan, pa je izišao na trg i o “trećoj uri“ – oko devet sati, te se pogodio s drugom skupinom radnika da će im dati što bude pravo, i oni također odoše na posao sa svim uputama o pravilnome radu u vinogradu. Izišao je na trg i “o šestoj i devetoj uri“ – popodnevni sati između 12 i 15 sati također ih savjetovavši o ispravnosti rada u vinogradu, te je poslao u svoj vinograd na odgovorni rad. Isto je to učinio i o “jedanaestoj uri“ kada je izišao na trgove i unajmio još jednu skupinu radnika za vinograd uputivši ih na vrstu posla i potrebitu odgovornost, a plaća im neće umaći. Ove radnike koji su čekali na trgu gotovo cijeli dan nitko nije unajmio, pa ih je ovaj gospodar unajmio i poslao u svoj vinograd. Tako je gospodar cijeli dan potrošio sazivajući radnike na rad u svome vinogradu, jer je to takav posao za koji je potrebno što više ruku marljivih radnika kako bi posao što prije bio uspješno dovršen.
Po završetku radnoga dana gospodar vinograda naredio je svojemu upravitelju da sazove sve radnike i da im se podijele plaće. Redoslijed dijeljenja plaća bio je obrnut od redoslijeda njihova stizanja na rad u vinogradu. Tako prvi su plaću dobili oni radnici od “jedanaeste ure“ i to u visini od jednoga denara. Istu plaću dobili su i oni ostali radnici sve do onih prvih. Ovi prvi radnici, koji su podnijeli “svu tegobu dana i žegu“, mislili su da će dobiti mnogo više. Oni su prosvjedovali govoreći da ih je izjednačio s onima koji su radili samo jednu uru, a oni su se trudili cijeli dan radeći marljivo. Gospodar je odgovorio jednome od njih i to oslovivši ga riječju prijatelju, te mu je rekao da mu ne čini ništa krivo jer se s njima pogodio po denar, a njegova je volja da prvome dadne jednako kao i posljednjemu, jer je slobodan u svojim činima i sa svime svojim. Još ga je prekorio zar mu je oko zlo što je on dobar prema svima. Zaključak ove prispodobe povezan je s redoslijedom dijeljenja plaća, a to znači da će prvi biti onaj posljednji, a onaj prvi bit će sada posljednji.
Ljudski kriteriji o prvome i posljednjem nisu često u sukladnosti s Božjim kriterijima. Naime, tko iz oholosti ljudske stavlja sebe i druge na prvo mjesto, ne razmišljajući dostatno o stvarnim zaslugama, upada u sukob s Božjom mišlju koja ima u vidu sve nijanse dobrote u dotičnoj osobi, koja se može staviti na prvo mjesto. Stoga tu treba biti veoma oprezan, jer na prvome mjestu je samo onaj koga Bog na to mjesto stavi.
Nije ovo jedini zaključak ove prispodobe, nego ima ih više. Istaknimo ih u ovome razmatranju. U Kraljevstvo Božje na zemlji koje se naziva Crkva imaju pravo ući svi ljudi i svi narodi što ih je Bog stvorio. Taj ulazak ovisi o pozivu posredstvom apostola, učenika i sljedbenika, te samih vjernika jer su svi u Crkvi misionari koji pozivaju pojedince, obitelji, narodne skupine, narode na obraćenje i ulazak u krilo jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve. Ovdje valja imati u vidu širenje Crkve u prvome stoljeću koje je popraćeno s progonstvima i ubijanjima, ali unatoč svemu tome Crkva je rasla i napunjala se Duhom Svetim, a to imamo sačuvano u Djelima apostolskim, poslanicima i ostalim svetopisamskim tekstovima.
Ovdje se valja sjetiti svih apostola koji su svaki na svoj način posvjedočili Raspetoga i Uskrsloga Gospodina i svi su oni završili mučeničkom smrću osim apostola Ivana, koji je jedini pratio Krista do Kalvarije skupa s Marijom, Majkom Kristovom. Ostali apostoli su se prepali Kristova križa i njegova raspeća i sve su to promatrali s velike udaljenosti, a Ivan je išao hrabro na vrh Kalvarije ili Golgote. Međutim, svi apostoli su posvjedočili Krista svojom krvlju, a Ivan nije, on je živio dugo napisavši svoje Evanđelje, svoje poslanice i Otkrivenje. Bog ima svoj plan sa svakim od navjestitelja njegova Kraljevstva.
Pavao je posebna priča. On je bio progonitelj Prve Crkve – Pracrkve. Doživjevši svoje obraćenje, uronio je u sakrament krštenja, te je s vremenom postao nenadmašnim navjestiteljem Evanđelja i Crkve Božje.
I tako je postupno Crkva rasla i širila se po svim narodima. I mi Hrvati ušli smo u krilo Katoličke Crkve od 7. do 9. st. Taj proces nije dovršen, a u mnogim narodima došlo je do reorganizacije Crkve na Katoličku Crkvu, zatim na Pravoslavnu Crkvu, mnoge protestantske zajednice i sl.
don Ilija Drmić
