Nakon Lukina opisa sablazni kao jednoga od grijeha (Lk 17,1-3), slijedi govor o bratskoj opomeni (Lk 17,3b-4). Sablazni dolaze po slabim, bolesnim, nevoljnim i grješnim osobama. Njima je bolje biti bačenima s mlinskim kamenom oko vrata u vodu, nego što su sablaznili jednoga od malenih. Stoga se valja toga grijeha čuvati, kao i svakoga drugoga.
Što se tiče bratske opomene, valja reći da je ona izvrstan način međusobnoga pomaganja među osobama, među ljudima općenito. To pomaganje sastoji se u izravnim opomenama da ne pogriješe: brat ili sestra, prijatelj, suputnik, supružnik, a ako pogriješe, da ih se prekori, te ako se obrate i pokaju, valja im oprostiti i ohrabriti ih na daljnje životno djelovanje. I onaj tko kara druge, mora i sam biti spreman na prigovore za vlastito ponašanje, jer svima su potrebne bratske i sestrinske opomene s prijekorima. Isus veli da treba biti uvijek spreman na oprost bratu ako se čak dnevno sedam puta o nas ogriješi i sedam se puta obrati govoreći da mu je žao što je pogriješio i tražeći oprost za svoje pogrješke, dakle, valja mu oprostiti, jer stići će svanuće dana kada se to više neće ponavljati kod njega ni sedam puta, niti ijedan put.
Kod Mateja (Mt 18,15-20) imamo malo razrađeniju sliku toga opraštanja. Naime, ako pogriješi brat ili sestra, valja ih pokarati pojedinačno i nasamo. Ako poslušaju onoga tko ih je prekorio, utvrdili su svoje bratske i sestrinske odnose. A ako ne poslušaju, onda valja postupiti pravno da svoje iskaze iznesu još pred jednim svjedokom, zatim dvojicom ili trojicom svjedoka, jer postoji pravna norma koja veli: Neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni u ovoj situaciji ne poslušaju, valja ih reći Crkvi da im ona pomogne u rješenju svih međusobnih sukoba i nedaća. Ako pak ni Crkvu ne poslušaju, neka se tretiraju kao pogani i carinici jer ovi su u svome životnome okružju smatrani lošima i grješnima.
Naše svagdašnje iskustvo pokazuje da nikome nije drago kada ga se ispravlja i opominje na vlastitu korekciju stila življenja u onim grješnim trenutcima koje valja izbjegavati u suobraćanju s ljudima i uopće u društvu. To nimalo nije jednostavno jer mnogi to osporavaju i smatraju da njima nije potrebno ničije ispravljanje ponašanja i stila življenja. Tu je riječ o samodostatnim osobama, pa i oholim. U tom slučaju valja stvar ostaviti na toj zateknutoj razini i pustiti da se iskristaliziraju promašaji s jedne i pokušaji promjena nabolje s druge strane. Ovaj je problem postojao u ljudima i Isusova vremena, pa stoga on naglašava da se najprije dotičnoj osobi nasamo skrene pozornost na loše postupanje u zajednici, a potom na široj razini jer očitovani problem te ljude na to prisiljava zbog općega dobra i zdravosti društva.
Isus potom ponavlja ono što je obveza njegovih apostola, a to je mirenje i pomirenje ljudi bilo na određenoj prijateljskoj i bratskoj razini, bilo na pravnoj ili pak svećeničkoj sakramentalnoj koja je najsavršenija. Evo što je u tom smislu rekao: “Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.“ Vrlo veličanstveno, sveto i odgovorno sa svih gledišta.
Uz ovu jaku misao Isus govori o tome i ovo sljedeće: Ako nas dvojica ili trojica na zemlji i u Crkvi jednodušno sabrani u ime Isusovo zaištemo bilo što, uslišit će nam Otac Isusov i naš koji je na nebesima. I osim toga, ako smo nas troje ili nas trojica sabrani u ime Isusovo, i on je tu među nama. Evo do kojih razmjera doseže taj pojam bratske opomene da nas čini zajednicom koju povezuje ljubav i blagoslivlja sam Nebeski Otac, njegov Sin Isus Krist i Duh Sveti.
Ovdje je dobro sjetiti se da je Gospodin nazočan ne samo u toj maloj zajednici sabranih u njegovo ime, nego on je prisutan i u Božjoj riječi, zatim u svećeniku koji je na čelu zajednice a poglavito kada dijeli sakramente, te posebno kada slavi presvetu Euharistiju u kojoj je Isus Krist prisutan pod prilikama Kruha i Vina.
Poslije ovih izrečenih savjeta i poticaja svojim apostolima, učenicima i svim sljedbenicima, slijedi Isusova riječ o moći vjere o kojoj pišu evanđelisti Luka, Matej i Marko (Lk 17,5-6; Mt 17,19-21; Mk 9,28-29).
Apostoli su iz svoga doživljaja i osjećaja vlastite slabe vjere zamolili Gospodina da im umnoži vjeru, da je poveća do krajnjih orisnica. Nato im je Isus uzvratio govoreći: “Da imate vjere koliko je zrno gorušičino, rekli biste ovom dudu: ‘Iščupaj se s korijenom i presadi se u more!’ I on bi vas poslušao.“ Dakle, oni imaju vrlo malo vjere, manje od gorušičina zrna slikovito uspoređeno; a da imaju kojim slučajem vjere barem onoliko koliko je zrno gorušice, koje Isus uzima za pojam sitnosti, malenosti, oni bi mogli činiti spektakle u prirodi naočigled svima. Jednom bi rečenicom mogli reći dudu da se sam iščupa i da se premjesti u more, odnosno na obalu mora bez obzira na razdaljinu od mjesta svoga staništa s korijenom, zapravo mjesta rasta do morske obale. Zaista, tko ima vjeru, čini čuda u svojoj sredini, ozdravlja bolesne, potiče ljude na životnost i vjeru, na rad i stvaralaštvo, na dobrotu, ljubav, razvija oblike bratske i sestrinske opomene, osmišljava im sve razgoneći sumnje, dvojbe, tamna raspoloženja vraćajući svijetle doživljaje… Tom vjerom se osvajaju duše i pojačava im se vjera do najvećih mogućnosti ovozemnoga življenja i stremljenja prema vječnim idealima.
Kod Mateja se ovaj govor zbiva nakon što je Isus ozdravio opsjednutoga bolesnika, pa kad su se sastali apostoli s Isusom poslije toga, tada mu oni i ostali učenici pristupiše nasamo i upitaše ga zabrinuto i sažaljivo: “Zašto ga mi ne mogosmo izagnati?“ Isus im je odgovorio: “Zbog vaše malovjernosti.“ Potom je dodao govoreći im: “Zaista, kažem vam, ako imadnete vjere koliko je zrno gorušičino, te reknete ovoj gori: ‘Premjesti se odavde onamo!’, premjestit će se i ništa vam neće biti nemoguće.“ U čvrstoj vjeri nije ništa nemoguće.
Prisjetimo se opisa duda ili murve (Morus). To je rod listopadnih stabala, koji zajedno sa smokvom pripada porodici dudova (Moraceae). Stabla narastu do 20 m visine. Krošnja im je vrlo razgranata. Cvatu u svibnju, a u lipnju narastu ukusni plodovi. Što se tiče gorušice, valja reći da je veličine oko 2-3 mm i da se od sjemenki, primjerice, crne gorušice, zatim soli, začina, vode, octa, bijelog vina proizvodi gorčica/senf žutozelene boje, vrlo svojstvenog mirisa i palećeg okusa.
Evanđelist Marko je zapisao Isusov odgovor na njihovo isto pitanje da se ovaj zloduhom opsjednuti rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom. To uvijek vrijedi od vremena prije Krista, u njegovu vremenu i poslije Krista sve do naših dana. Zlodusi ulaze u ljude i vladaju njima dajući im naredbe što će i kako će mlatarati osobama, zapravo svim ljudima ovoga svijeta, a posebno onima slabima.
Isus završava ove svoje besjede s poticajem da se u životu zajednice ponizno služi, bez trunka oholosti (Lk 17,7-10). Ovu misao obrazlaže usporedbom iz svagdanjega života, a odnosi se na gospodara i njegove sluge orače, pastire i druge. Hoće li on gospodar poslužiti objedom, jelom i pilom, njih prije nego on sam ne bude poslužen od njih u njegovoj blagovaonici. Ovdje je u pitanju ustaljeni redoslijed posluživanja, pa prema tome njegove sluge nakon povratka s polja gdje su radili dužne su navečer najprije poslužiti jelom i pićem svoga gospodara koji ih je zaposlio i koji se skrbi za njihove plaće, a potom će oni sami sebi donijeti na stol sve potrebito za blagovanje nakon napornoga dnevnoga rada. Isus ovom parabolom želi uspostaviti pravi red služenja u životu nas ljudi na ovome svijetu i u ovome zemaljskom životu. I iz pitanja: Zar bilo tko od nas duguje zahvalnost “sluzi“ jer je izvršio sve što mu je naređeno? – saznajemo onu glavnu pokretačku misao ovoga odlomka, koja se nalazi u zaključnoj tvrdnji: Tako i vi – kad izvršite sve što vam je naređeno, recite: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ Usporedba se penje do životne i misaone uzvišenosti i u njoj se svatko može pronaći sa svojim životnim djelovanjem u ovome svijetu. Svatko od nas u poniznosti duha treba na kraju života uskliknuti ovu rečenicu: “Sluge smo beskorisne! Učinismo što smo bili dužni učiniti!“ Ako netko izrijekom traži svoju zahvalu i slavu za učinjeno, samim time sve to gubi, sve mu se to briše. A tko će se brinuti o našim učinjenim djelima, od onih najmanjih do najvećih, poslije naše smrti, stvar je našega Gospodara, našega nebeskoga Oca. On nas je pozvao u ovaj život o kojemu smo nešto saznali tijekom svoga zemaljskog životnog hoda i u kojem smo radili i djelovali, stvarali i razarali, voljeli i mrzili, griješili… Nakon smrti koja je u Očevoj vlasti, ni u čijoj više, stigli smo k njemu, a sve naše ostalo je dolje na Zemlji. Mi se o tome ne možemo brinuti, a ni oni koji dolaze poslije nas nisu uvijek u mogućnosti skrbiti se za sva naša djela, dapače neka će se sama srušiti, neka sama spaliti, mnoga zanemariti i prepustiti raspadanju i truljenju, o nekima će se pripovijedati a o drugima šutjeti… On sve to učinjeno i urađeno, dobro i slabo, izvrsno i jadno, estetsko i bez estetike, čuva u svome izvornom obliku i sve će se preobraziti o slavnome uskrsnuću, sve će biti očitovano u Božanskom viđenju.
Onaj posljednji evanđeoski odjeljak naslovljen je Služiti ponizno, pa ovu rečenicu: Sluge smo beskorisne…, može izreći samo skromna i ponizna duša. Ohola osoba ovo ne može izreći, a oholost je najveći grijeh u Starome i u Novome Zavjetu. Oholi mogu samo reći ovo: Mi nismo ni sluge niti beskorisne! Mi smo sve to izvršili, uradili, učinili. To je naša zasluga i naše djelo! Podsjećam: Oholost je najveći i najteži grijeh u Svetome Pismu.
don Ilija Drmić
