ČITAJMO ZAJEDNO DJELA APOSTOLSKA (15) – Pavao o svome obraćenju i pozivu

Ovo su Pavlove riječi o njegovu obraćenju i pozivu za apostola, što ih je izgovorio oko 36. god. pred tisućnikom vojske u Jeruzalemu: “Dok sam tako putovao i približavao se Damasku, s neba me oko podneva iznenada obasja svjetlost velika. Sruših se na tlo i začuh glas što mi govoraše: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš?’ Ja odgovorih: ‘Tko si, Gospodine?’ Reče mi: ‘Ja sam Isus Nazarećanin koga ti progoniš.’ Oni koji bijahu sa mnom svjetlost doduše primijetiše, ali ne čuše glasa Onoga koji mi govoraše. Rekoh nato: ‘Što mi je činiti, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ustani se, pođi u Damask i ondje će ti se reći što ti je određeno učiniti.’ Kako od sjaja one svjetlosti obnevidjeh, pratioci me povedoše za ruku, te stigoh u Damask. Neki Ananija, čovjek po Zakonu pobožan i na dobru glasu u Židova ondje nastanjenih – dođe k meni, pristupi mi i reče: ‘Savle, brate, progledaj!’ I ja se u taj čas zagledah u nj. A on će: ‘Bog otaca naših predodredi te da upoznaš volju njegovu, da vidiš Pravednika i čuješ glas iz usta njegovih jer bit ćeš mu pred svim ljudima svjedokom onoga što si vidio i čuo. I što sad oklijevaš? Ustani se, krsti se i operi grijehe svoje, prizivljući Ime njegovo’!“ (Dj 22,6-16).

Rimski luk u Damasku



Pavao je bio 44. god. u Ciliciji, a iste je godine s apostolom Barnabom u Antiohiji. Te je godine umro tetrarh Judeje Herod Agripa I. u Cezareji. Agripa, Berenika i Druzila bili su djeca Heroda Agripe I., koji je vladao Judejom od 37. do 44. god. On je bio judejski tetrarh (?, 10. pr. Kr. – ?, 44), a inače unuk Heroda Velikoga. Odgojen je u Rimu, gdje je prijateljevao s budućim carevima Kaligulom i Klaudijem. Postavljen je za kralja nakon smrti njegova strica Heroda Filipa. Postupno je sjedinio pod svoju vlast gotovo svu Palestinu. Njegov sin kralj Agripa II. rođen je 27. god. pr. Kr. Kod njega je živjela njegova sestra Berenika, a kasnije je bila kod cara Tita. Bio je od 48. do 53. god. kralj Halkide (grad na grčkom otoku Eubeji, čiji je prvi spomen u Homerovoj Ilijadi), potom kralj Filipove tetrarhije (53.-93.), a od 55. god. upravljao je i dijelom Galileje i Pereje. Galileja je poznatija, a o pustinjskoj Pereji s onu stranu rijeke Jordana, piše Josip Flavije u svome djelu Židovski rat da je veća od Galileje. Proteže se u dužinu od Machaerusa do Pella, a u širinu od Philadelphije do Jordana. Moab čini njenu južnu granicu, a Arabija i Silbonitis s Filadelfijom i Gerasom graniče s njezine istočne strane. U nekim dijelovima ima ilovasto tlo, a drveće raznih vrsta prekriva pojedine ravnice. Žitelji uzgajaju masline, vinovu lozu i palme. Vodom planinskih potoka navodnjavaju se obrađene površine.
Postoji i drugo Pavlovo svjedočenje o istome događaju obraćenja i apostolskoga poziva pred kraljem Agripom: “Radi toga pođoh u Damask s punomoći i ovlaštenjem velikih svećenika, kadli u pol bijela dana na putu vidjeh, kralju, kako s neba svjetlost od sunca sjajnija obasja mene i moje suputnike. Pošto popadasmo na zemlju, začuh glas što mi govoraše hebrejskim jezikom: ‘Savle, Savle, zašto me progoniš? Teško ti se protiv ostana praćakati.’ Ja odvratih: ‘Tko si, Gospodine?’ Gospodin će mi: ‘Ja sam Isus koga ti progoniš! Nego ustani se na noge, jer zato ti se ukazah da te postavim za poslužitelja i svjedoka onoga što si vidio i što ću ti pokazati. Izbavit ću te od naroda i od pogana kojima te šaljem da im otvoriš oči pa se obrate od tame k svjetlosti, od vlasti Sotonine k Bogu, te po vjeri u mene prime oproštenje grijeha i baštinu među posvećenima’.“ (Dj 26,12-18).
Za Damask se tvrdi da je među najstarijim gradovima svijeta. U egipatskim hijeroglifskim tablicama spominje se Dimaška među gradovima što su ih osvojili u 15. st. pr. Kr. Ime Dimaška se nalazi u iskopinama Elbe, trećega najvećega Toskanskoga otočja uza Siciliju i Sardiniju. A samo radi još bolje orijentacije ovoga sredozemnoga prostora valja dometnuti da je francuski otok Korzika udaljen 50 km zapadno od Sicilije i Sardinije. Zabilježen je Damask i u starom mezopotamskom gradu Mariju na srednjem Eufratu, i to na glinenim pločicama 2500. god. pr. Kr., a njih u svemu ima oko 25.000 ispisanih klinopisom na akadskom jeziku sa zapisima o kraljevstvu i kraljevima toga grada kao i mnogih drugih gradova s kojima se surađivalo ili ratovalo.
Drugi žudovski kralj, nasljednik Šaulov, David (kralj: 1005.-965. pr. Kr.), ujedinitelj 12 izraelskih plemena, a naslijedio ga je sin Salomon, ratovao je protiv Damaska da bi ga osvojio, a tako i Asirci 732. god. pr. Kr. pod istim vidom, zatim Nabukodonozor 600. pr. Kr., Perzijanci 530. pr. Kr., Aleksandar Makedonski koji je osvojio Damask 333. pr. Kr., a 85. pr. Kr. pokorili su ga Nabatejci. Najezdom Rimljana, koji su izagnali Nabatejce 64. pr. Kr., Damask je pao pod rimsku upravu, a Sirija je postala rimska provincija.

Kapela sv. Pavla u Damasku



Ananija je bio u zboru sedamdesetorice Isusovih učenika, i to kao vrlo uvaženi član prve kršćanske zajednice u Damasku, te je revno vršio službu starješine, odnosno biskupa. Kod istočnih vrata Damaska nalazi se kuća koja se časti kao Ananijina. Postoji i podrum u kojem je kapela gdje je Pavao moleći se i slaveći Boga boravio određeno vrijeme nakon svoga obraćenja. Taj Božji čovjek sv. Ananija propovijedao je Evanđelje po Siriji i Palestini. U mjestu Eleutherapolu – Bayt Jibrinu Ananija je bio utamničen zbog svoga propovijedanja i djelovanja, i to po naredbi gradskog upravitelja Licijana, te je bičevan po uzoru na svoga Gospodina, a kamenovan je 10. listopada 40. Kršćani su njegovo tijelo prenijeli u Damask gdje su ga pokopali. Spomendan sv. Ananije je 25. siječnja na dan Obraćenja sv. Pavla.
Spomenuta dva Pavlova iskaza nakon onoga izvornoga događaja pred Damaskom, što ga je napisao i sastavio sv. Luka na temelju Pavlova prepričavanja prigodom zajedničkih apostolskih putovanja, i to u dvije različite situacije i literarno dobrano slične a sadržajno posve istinite inačice. U ovim svjedočenjima su one iste temeljne činjenice o Savlovu priznanju grijeha nakon čega je uslijedilo istinsko obraćenje, krštenje i promjena imena Šaul, Saul/Savao u Paulus/Pavao. Prvo ime je hebrejsko što je nastalo od glagola pitati ili željeti, i to u prošlom glagolskom obliku. Stoga je značenje imena Šaul/Saul/Savao: “Onaj koga je Bog zapitao, zaželio, zamolio.“ Ime Pavao znači “čovjek poniznosti“. Do promjene ovoga imena zacijelo je došlo zbog raskida s grješnom prošlošću i prihvaćanja onoga novoga što mu nudeći daruje Uskrsli Krist. A inače gledano u kontekstu tadašnjega vremena i mentaliteta ova promjena imena uslijedila je posve dosljedno rimskim i drugim tadašnjim običajima. Naime, određeni rimski gospodar robova, robovlasnik, kupivši novoga roba za svoga slugu, mijenjao mu je ime kao znak da njegov društveni status nije isti kao prije, jer je on promijenio gospodara, pa se tako valja mijenjati i njegovo ime pod vidom nadolazećega boljega života od prijašnjega. Pavlu je tada moglo biti, prema Hangelovu zaključku, oko 25 godina, a za godinu rođenja uzima se neka između 5. i 10. god. po. Kr.
Pavao je bio neobičan čovjek, odlučan i pun snage za izvršavanje svojih dobivenih zadataka kako onih od vijećnika iz Sanhedrina/Sinedrija, tako i kasnije od svoga novoga gospodara i Gospodina uskrsloga Isusa Krista. A ove naredbe, zapovijedi i obveze od Uskrsloga ispunjale su ga radošću, mirom, unutarnjim bogatstvom, poticale su svaki njegov pokret prema vrhuncima ljubavi i istine što bi trebalo zahvatiti sve ljude ovoga svijeta. Nimalo ga nisu umarali i slamali u tijelu i duši, nego su ga neprestance poticali na daljnje propovijedanje Raspetoga i Uskrsloga. Oni prijašnji naredbodavci sa svojim zahtjevima gušili su ga, davili, mijenjali strujanja svijesti bez pravca i pravoga smislenoga usmjerenja, oni su ga smanjivali u njegovim očima, pretvarali su ga u zemlju, u prah i pepeo, trpali su ga u grobove, u jazbine iz kojih je mogao izletjeti kao neki demon koji bi se osvetio svima njima i svima ostalima. Drukčije rečeno, ubijale su ga. A kao Božji revni apostol on je svojim vjernicima poslao snažne poruke za njihovu preobrazbu u nove osobe, a to je Pavlova poruka i nama danas.

Bazilika sv. Pavla u Rimu


Ovo je ta poruka: “Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu: On, trajni lik Božji, nije se kao plijena držao svoje jednakosti s Bogom, nego sam sebe ‘oplijeni’ uzevši lik sluge, postavši ljudima sličan; obličjem čovjeku nalik, ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.“ (Fil 2,5-11).
Don Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.