Energetski štedljive LED žarulje iz temelja su izmijenile način osvjetljavanja naših stanova, radnih prostora i javnih ustanova. Njihova je potrošnja energije mala, vijek trajanja dug, a zagrijavaju se gotovo neprimjetno.
No najnovija znanstvena istraživanja ukazuju na moguće nuspojave ovakve rasvjete. Naime, spektar svjetlosti koji emitiraju LED izvori znatno odstupa od onoga koje daje Sunce, a upravo bi ta razlika mogla djelovati na mitohondrije, stanične dijelove zadužene za pretvaranje hrane u upotrebljivu energiju. Ovako o temi piše index.hr.
Time nije potvrđeno da LED žarulje izazivaju šećernu bolest, demenciju ili pretilost. Postojeći dokazi i dalje su oskudni, a jedan njihov dio dolazi iz eksperimenata provedenih na životinjama. Unatoč tome, nekoliko ozbiljnih studija otkrilo je da pojedine valne duljine svjetlosti mogu djelovati na stvaranje energije u stanicama, na trošenje glukoze, sagorijevanje masnoća, tjelesnu težinu, pa i na sposobnost prepoznavanja boja.
Rečeno drukčije, svjetlo možda nema ulogu samo u tome da nam omogući vid. Naš ga organizam može tumačiti i kao svojevrstan metabolički signal.
Tijekom najvećeg dijela evolucije čovjek je danju bio pod Sunčevim zrakama, a večernje sate provodio uz vatru. Sunčeva svjetlost sadrži širok raspon valnih duljina, od ultraljubičastih preko vidljivih do infracrvenih, dok kod plamena vatre prevladavaju crvene i infracrvene.
Pod pojmom valne duljine podrazumijeva se razmak između dvaju susjednih vrhova elektromagnetskog vala, a mjeri se u nanometrima, odnosno milijarditim dijelovima metra. Svjetlost s kraćim valnim duljinama, otprilike 450 nanometara, doživljavamo kao plavu, a onu s dužim, oko 650 nanometara, kao crvenu. Kada se sve valne duljine između njih zbroje, dobivamo bijelu svjetlost.
Tradicionalne žarulje sa žarnom niti davale su širok spektar, u kojem je bilo obilje crvene i infracrvene svjetlosti. Ipak, velik dio električne energije pretvarale su u toplinu, pa su ih od početka 2000-ih polako zamijenile štedljivije LED žarulje.
Standardne bijele LED žarulje redovito imaju naglašen vrhunac u plavom području spektra, između 420 i 450 nanometara, a jedva emitiraju valne duljine više od 650 nanometara. Drugim riječima, oskudne su u dubokocrvenom i infracrvenom zračenju.
Situaciju dodatno pogoršavaju moderni energetski učinkoviti prozori koji odbijaju ili upijaju velik udio infracrvenog zračenja radi smanjivanja zagrijavanja prostora. Zbog toga ljudi, koji između 80 i 90 posto svojega vremena provedu u zatvorenim prostorima, ne primaju samo manje svjetlosti nego što bi je dobili vani, već su ujedno izloženi i drukčijem omjeru valnih duljina.
Poznato je već dulje vrijeme da nedovoljno izlaganje dnevnoj svjetlosti može doprinijeti manjku vitamina D i narušavanju cirkadijalnog ritma, što se dovodi u vezu sa sezonskim afektivnim poremećajem, popularno nazvanim zimska depresija.
Mitohondrije se često opisuju kao stanične elektrane. Oni uz sudjelovanje kisika energiju iz glukoze i masnih kiselina pretvaraju u ATP, molekulu koja djeluje kao neka vrsta staničnog goriva.
Utvrđeno je da neke molekule unutar mitohondrija imaju sposobnost apsorbiranja svjetlosti. Nova su istraživanja pokazala da crvena i bliska infracrvena svjetlost, najčešće u rasponu od 650 do 900 nanometara, mogu pojačati električni potencijal mitohondrijske membrane te povećati proizvodnju ATP-a.
Plava svjetlost, nasuprot tome, može imati suprotan učinak. U eksperimentima na stanicama i životinjama valne duljine oko 420 nanometara umanjivale su aktivnost pojedinih dijelova mitohondrijskog sustava zaduženog za stvaranje energije.
Glen Jeffery, profesor neuroznanosti na UCL Institute of Ophthalmology, mitohondrije je usporedio s baterijama. “Mitohondriji su baterije. Mogli biste preko njih postaviti elektrodu i izmjeriti naboj”, izjavio je za Guardian.
Jeffery je sa suradnicima 2025. u časopisu Scientific Reports objavio istraživanje u kojem su miševe pet sati dnevno izlagali svjetlosti valnih duljina od 420 ili 450 nanometara. Već su tijekom prvoga tjedna te životinje dobivale na masi više nego kontrolne skupine.
Poslije osam tjedana miševi izloženi svjetlosti od 420 nanometara zadebljali su gotovo tri puta, a oni izloženi svjetlosti od 450 nanometara oko četiri puta više od kontrolnih životinja. Kretali su se jednako, ali su im utvrđene promjene u razinama nekoliko vrsta citokina u krvi, signalnih molekula imunološkog sustava koje mogu utjecati na apetit, osjetljivost na inzulin i pohranu masti.
Prema mišljenju autora, smanjena aktivnost mitohondrija mogla bi umanjiti trošenje glukoze te time potaknuti nakupljanje kilograma.
Michael Powner i Glen Jeffery 2024. su objavili istraživanje u kojem je sudjelovalo 30 zdravih osoba. Jedna polovica izlagana je crvenoj svjetlosti valne duljine 670 nanometara, dok je druga polovica bila kontrolna skupina.
Sudionicima iz prve skupine gornji je dio leđa osvjetljavan 15 minuta, i to 45 minuta prije nego što su unijeli glukozu. U razdoblju od naredna dva sata njihove razine glukoze bile su 27,7 posto niže nego kod kontrolne skupine.
Autori pretpostavljaju da je crvena svjetlost navela mitohondrije na proizvodnju ATP-a, pa su stanice trošile više glukoze. S obzirom na to da su sudionicima osvjetljavana leđa, a učinak zabilježen u krvi cijelog organizma, rezultat ukazuje na komunikaciju između udaljenih tkiva.
“Jasno je da svjetlost utječe na funkcioniranje mitohondrija, a to utječe na naše tijelo na staničnoj i fiziološkoj razini”, rekao je Powner, profesor neurobiologije na University of London.
Međunarodni tim, koji su predvodili istraživači s Maastricht Universityja, početkom je 2026. objavio studiju u kojoj je proveden pokus na 13 osoba oboljelih od dijabetesa tipa 2. Sudionici su tijekom uredskog radnog vremena bili izloženi ili prirodnom svjetlu koje je dopiralo kroz velike prozore ili trajnoj umjetnoj rasvjeti nastaloj kombinacijom fluorescentnih i LED žarulja.
Svaki je režim trajao četiri i pol dana, a kroz oba su prošli svi sudionici. Pri prirodnom svjetlu glukoza se u približno 51 posto vremena održavala u normalnim vrijednostima, dok je pod umjetnom rasvjetom taj udio iznosio 43 posto. Pod prirodnim svjetlom organizam je za dobivanje energije trošio više masti, a manje ugljikohidrata.
“Naši rezultati upućuju na to da izlaganje prirodnom dnevnom svjetlu pozitivno djeluje na metabolizam ljudi s dijabetesom tipa 2 te da bi moglo pomoći u liječenju metaboličkih bolesti”, stoji u zaključku autora.
Jefferyjev je tim 2026. proveo još jednu studiju, i to u londonskoj zgradi Here East, čiji prozori snažno odbijaju infracrveno zračenje. Sudionici su tijekom dva tjedna radili pod LED rasvjetom kojoj su bile pridodane klasične žarulje sa žarnom niti, pa je spektar proširen na valne duljine od otprilike 400 do više od 1500 nanometara.
Nakon toga tretmana sudionicima se popravila sposobnost razlikovanja bliskih nijansi boja, a taj se učinak zadržao oko dva mjeseca. Autori vjeruju da je širi spektar svjetlosti unaprijedio rad mitohondrija, kojih u mrežnici oka ima velik broj.
Odgovor na pitanje iz podnaslova glasi – ne. LED rasvjeta nosi znatne energetske i klimatske prednosti, a dosadašnje studije ne dokazuju da uobičajena izloženost izaziva metaboličke bolesti kod ljudi. Velik dio dokaza prikupljen je na stanicama i životinjama, dok su ispitivanja na ljudima bila malog opsega i kratkotrajna.
Zasad nije razjašnjeno proizlaze li koristi dnevne svjetlosti iz crvenih i infracrvenih valnih duljina, njezine jačine, promjena tijekom dana, djelovanja na cirkadijalni sat ili iz kombinacije svih tih čimbenika. Zato je najmudrije provoditi što više vremena na prirodnom dnevnom svjetlu, ponajprije ujutro i za radnog dana, a navečer izbjegavati suvišno intenzivnu rasvjetu bogatu plavim valnim duljinama.
