Krštenje Isusovo

Pretprodaja stanova Posušje

            Krštenje Isusovo je objava (epifanija) i ujedno povijesni događaj o kojemu rado i radosno razmišljamo u Krunici svjetla, i to u prvome otajstvu. Isus je primio Ivanov oblik krštenja ne da bi njemu bilo neophodno obraćenje, nego da bi On, vječni Logos/Riječ, Druga Božanska Osoba, osnažio sve što je Ivan činio, kao Božji prorok na razmeđu dvaju saveza: Staroga i Novoga, u odnosu prema sebi u pustinji i svome izraelskom narodu na obalama Jordana, te u odnosu prema Mesiji koji dolazi u našu ljudsku povijest. O Isusovu krštenju na rijeci Jordanu izvješćuju nas sva četiri evanđelista: Mt 3,13-17; Mk 1,7-11; Lk 3,21-22; Iv 1,29-34.

Isusovo krštenje u rijeci Jordanu i pojavak Boga Oca i Boga Duha Svetoga – Presveto Trojstvo

            Matej svečano govori o dolasku Isusovu iz Galileje u Betaniju na istočnoj obali rijeke Jordana, 9 km sjeverno od Mrtvoga mora (Iv 1,28), gdje je svojim načinom Ivan krštavao ljude željne obraćenja i susreta s Mesijom koji će ih posvema i potpuno duhovno okrijepiti. Danas je to Al Magtas, mjesto koje znači krštenje, uranjanje, a nekada Betharaba u značenju mjesto prijelaza iz ropstva u slobodu što je povezano s Izlaskom iz Egipta. Upravo na tome mjesto dogodilo se Isusovo krštenje. Danas su tu dva odvojena dijela: jedan zvani Ilijino brdo, a drugi područje s crkvama posvećenima u čast sv. Ivanu Krstitelju uz rijeku Jordan. Tu su i sačuvani ostaci građevina iz rimskog i bizantskog razdoblja, zatim kapele, samostani među kojima je i grčki pravoslavni manastir iz 19. st., kao i špilje, te mjesta gdje se slavilo Kristovo krštenje. Ovdje je bio papa Ivan Pavao II. u ožujku jubilejske 2000. godine kao hodočasnik, a papa Benedikt XVI. u svibnju 2009.

            Marko dodaje da je došao Isus iz galilejskoga Nazareta (usp. Mk 1,9), s nakanom da ga ovaj njegov Preteča krsti na isti način kao što je krstio i sve ostale koji su k njemu dolazili čuvši za njegovo obraćeničko krštenje i snažne poticaje na pravi oblik života. Kad je Ivan ugledao Isusa, odvraćao ga je od ovoga svoga oblika krštenja govoreći da On, Isus i Mesija, treba njega krstiti, jer je On izvor krštenja. Isus ga je zaustavio govoreći da sada o tome ne govori, neka to odgodi za neku drugu prigodu, ili da to jednostavno ostavi postrance, i neka to bude izvan rasprave. Isus Ivanu veli da njima obojici dolikuje, priliči da se dogodi čin krštenja u Jordanu, i to onakav kakav se zbio i nad svima koji su k Ivanu hrlili da čuju riječi poziva na obraćenje, te osjete milost pranja vodom iz rijeke Jordana po glavi i cijelome tijelu iz njegovih proročkih ruku. I tada će obojica ispuniti svu pravednost: “Ta, dolikuje nam da tako ispunimo svu pravednost!“

            Čuvši i razumjevši ove Isusove riječi, Ivan je Isusu popustio dopustivši da ga krsti polijevanjem vodom po glavi, i to svojim rukama kojima pokazuje sada nazočnoga Mesiju, a inače najavljenoga po starozavjetnim prorocima. Poslije krštenja Isus je izišao iz vode rijeke tekućice Jordana. I u tom trenu otvorila su se nebesa i Isus je ugledao Duha Božjega kako silazi kao golub i spustio se na nj i čuo je Očev glas iz neba: “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!“ Kod Marka glas s neba se zaori i izravno je rekao Isusu: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Mk 1,11). Luka veli da se Isus krstio poslije krštenja svega naroda, te kad je izišao iz vode, molio se i u vrijeme molitve rastvore se nebesa i začuje Očev glas: “Ti si Sin moj, Ljubljeni! U tebi mi sva milina!“ (Lk 3,21-22).

            Kod proroka Izaije nalazi se ovaj dio psalma, koji nas podsjeća na ovu Lukinu tvrdnju da su se rastvorila nebesa i začuo se Očev glas, a taj dio glasi: “Odavna postadosmo kao oni kojima više ne vladaš i koji tvoje ime više ne nose. O, da razdreš nebesa i siđeš, da ime svoje objaviš neprijateljima: pred licem tvojim tresla bi se brda, pred tobom bi drhtali narodi.“ (Iz 63,19). Ta se proročka čežnja obistinila u prigodi krštenja na Jordanu. Kod istoga proroka postoji i ova poticajna rečenica: “Pjevajte Bogu, jer stvori divote, neka je to znano po svoj zemlji!Kličite i radujte se, stanovnici Siona, jer je velik među vama Svetac Izraelov!“ (Iz 12,5-6). Ovo se može odnositi upravo na trenutak Isusova krštenja u Jordanu kada je među duhovno pripremljenim narodom stajao “Svetac Izraelov“, kojega je Ivan krstio i pokazao svima.

Pietro Perugino (1448.-1523.), Isusovo krštenje

            To je ono bitno u svemu ovome krštenju, čemu se i Ivan Krstitelj zadivio i obradovao nebeskom radošću, a to mu je bio znak nad znakovima da je on krstio Mesiju polijevanjem vodom svojim vlastitim rukama predstavivši ga tako svome duhovno spremnom narodu za ovaj događaj silaska Duha Svetoga, što je začetak sakramenta svetoga krštenja s posvetnom milošću, te potvrde sa sedam darova Duhovih: mudrost, razum, savjet, jakost, znanje, pobožnost i strah Božji.

            Marko bilježi kako je Ivan propovijedao da nakon njega dolazi jači duhom i s jačom porukom od njegove. On njemu nije dostojan biti slugom, koji mu donosi obuću, obuva ga vežući i driješeći remenje na obući, zatim čisti obuću, posprema je, noge pere i briše, te čini, obavlja, radi mnogo toga drugoga što redovito vrši sluga. Ivan veli narodu da ih je on krštavao samo vodom u dobroj nakani njihova oslobođenja od grijeha za koje se iskreno kaju. Međutim, Isus će ih krstiti i vodom, ognjem i Duhom Svetim (simboli Duha Svetoga: voda, pomazanje/pečat, golub/golubica, oganj, oblak sa svjetlom, ruka, prst). On će ih krstiti Trojstvenim Bogom i u Trojstvenome Bogu: Bogu Ocu, Bogu Sinu i Bogu Duhu Svetom.

            Kod evanđelista Ivana postoji nešto drukčiji stil, poredak misli, događaja i naglasaka u svezi s Isusovim krštenjem. Postoji i vremenska odrednica koja označava da je “sutradan“ k Ivanu na obalu Jordana došao sam Isus. Čim ga je Ivan ugledao, odmah je rekao svima nazočnima na obali ove brze rijeke, koje je duhovno pripremao za susret s Mesijom, sljedeće riječi: “Evo Jaganjca Božjega koji odnosi grijeh svijeta!“

            Jaganjac Božji – Agnus Dei jest naziv za Isusa Krista, koji je došao u ovaj svijet da oduzme grijehe svijeta, odnosno grijehe ljudi. U Starom Zavjetu kod proroka Izaije imamo proročanstvo kojim se navješćuje Mesija, a na njemu nema ljepote, ljupkosti ni sjaja što bi ljude privuklo, te da bi se u nj zagledali. On je bio prezren, odbačen, odvrgnut od ljudi, postao je čovjekom boli, vičan patnjama, te stoga od njega svatko otklanja svoje lice i svoj pogled, jer ulazi u um i srce strah i trepet gledajući ga izranjena.

Verrocchio i Leonardo da Vinci, Krštenje Kristovo, 1474./1475.

            Međutim, prorok govori da je taj Patnik unatoč tome što su mnogi držali da ga Boga udara i ponižava, uzeo na se sve ljudske boli i patnje, a to je znakom da je slobodno pristao na svoju patničku ulogu u povijesti čovječanstva. Njega su proboli i satrli za ljudske grijehe, njegove rane su ljude iscijelile, on je kažnjen da bi mir došao u ljudska srca. Narod je lutao svijetom poput izgubljenih ovaca, a Bog je svalio na nj bezakonje svih zalutalih, izgubljenih, grješnih. Bio je zlostavljan, a on je šutio, usta svojih nije otvarao, te kao ovca bio je nijem pred onima što je strižu dopuštajući na se sve to izlijevanje ljudskoga zla, grijeha i bijesa. Kao janje na klanje odveli su ga, te su ga silom izudarali i sudom ga se oslobodili ne razmišljajući o njegovu usudu niti o onome tko se za nj brine i tko će mu pomoći, te što će se s njime na kraju zbiti. Uklonili su ga iz zemlje živih i odredili mu ukop među zločincima.

Marko Ivan Rupnik, Ivan Krstitelj uvjerava da nakon njega dolazi veći od njega

            Njega je Bog pritisnuo bolima, te žrtvuje li život svoj kao naknadnicu, vidjet će potomstvo, produljit će sebi dane i Božja će se volja ispuniti po njemu. Zbog patnje vidjet će svjetlost/mudrost, te nasititi se spoznajom njezinom i dubokom prodornošću gledanja svega što jest.

            Ovaj i ovakav Sluga Božji koji je posvema pravedan, opravdat će mnoge uzevši njihovu krivicu na sebe. Zato će mu Bog dati mnoštvo u baštinu i s mogućnicima plijen će dijeliti, jer sam se ponudio na ovakvo djelo prihvativši otkupiteljsku smrt mnogih grješnika, zapravo svih (usp. Iz 53,1-12).

            Jaganjce su žrtvovale sve židovske obitelji uoči izlaska iz Egipta, koje su ih klale i blagovale za večeru, a njihovom krvlju škropili su pragove, oba dovratnika i nadvratnik svojih kuća, što je bio znak zaštite od egipatskih progonitelja (usp. Izl 12,21-28).

            Sv. Ivan apostol i evanđelist posebno govori o Isusu kao Vazmenom Jaganjcu (Iv 10,35-36). U Starom Zavjetu bilo je propisano da se Vazmenom Jaganjcu ne smije slomiti nijedna kost, i tako su Židovi postupali kod pripravljanja vazmene svetkovine. Ivan je time htio reći da je to, što je Mojsije propisao za onoga žrtvenoga jaganjca neposredno prije izlaska iz Egipta i za žrtvenoga jaganjca u slavljenju Pashe, bilo zapravo unaprijed rečeno za Isusa. Onaj je jaganjac bio samo slika koja je navješćivala i pripremala dolazak pravog Jaganjca Božjeg, a pravi Jaganjac Božji je Isus (usp. Iv 1,36). Isus je žrtveni Jaganjac Božji “koji odnosi grijeh svijeta“ (Iv 1,29).

            U svetoj nekrvnoj Misi, Jaganjčevoj žrtvi i gozbi, svećenik i narod izgovaraju ove riječi kajanja trostruko: “Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se; Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se; Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir.“ Potom slijede riječi svećenikove uz pokazivanje Hostije: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu.“ Narod, odnosno pojedinačno muškarci i žene, vjernici odgovaraju: “Gospodine, nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Na kraju, a poslije svećenikova pričešćivanja Tijelom Kristovim i Krvlju Kristovom, slijedi pričešćivanje vjernika Tijelom Kristovim.

            Ivan Krstitelj narodu uvjerljivo govori da je upravo Isus onaj o kojemu im je zborio govoreći: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!“ Nadalje, svjedoči da ga nije poznavao, ali je čuo sve o Mesiji, zacijelo, i od svoga oca Zaharije kad su skupa putovali iz Ain Karima u Jeruzalemski Hram na bogoslužne službe, a saznao je mnogo iz proročkih spisa, te je nagnan Duhom Svetim otišao u pustinju i tamo živio po uzoru na starozavjetne proroke i razmišljao o Onome što su oni navijestili o njemu, te je zaključio da valja pripraviti duhovni put Mesiji koji dolazi u njegovu domovinu i među njegov narod. To pripravljanje naroda bilo je obilježeno i obraćeničkim krštenjem kojim je kršten i sam Isus da se ostvari Božji naris o spasenju po Mesiji Patniku koji preuzima sve naše slabosti na se (usp. Iv 1,29-31). Ivan Krstitelj konačno svjedoči i objavljuje: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji.“ (Iv 1,32-34).

Crkva sv. Ivana Krstitelja u blizini mjesta krštenja naroda i Gospodina

don Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.