Životna priča Jima Bishopa dokaz je koliko jedan čovjek može postići kada odluči nešto dokazati. Kao petnaestogodišnjak napustio je srednju školu nakon sukoba s nastavnicom engleskog jezika, koja mu je, prema pričanju njegove obitelji, rekla riječi koje su ga pratile cijeli život: “nikada nećeš ništa postići, Jime Bishope”. Umjesto da ga slome, te su ga riječi navele da idućih pola stoljeća sam gradi kameni dvorac u planinama Colorada.
Ubrzo nakon što je napustio školu, tijekom biciklističkog izleta pronašao je zemljište u nacionalnoj šumi San Isabel, na oko 2500 metara nadmorske visine. Parcelu je kupio za 450 dolara, no budući da zbog svojih godina nije mogao potpisati ugovor, zamolio je roditelje da to učine umjesto njega. Godine 1969. počeo je graditi jednostavnu kamenu kuću s jednom prostorijom, no kada su mu prolaznici počeli govoriti da građevina nalikuje dvorcu, odlučio je nastaviti gradnju, kako prenosi vecernji.ba.
Otac mu je pomagao prve tri godine, no potom se povukao jer nije podržavao njegovu odluku, pa je Bishop sve ostalo radio sam. Kamenje je uzimao iz okolne šume, prevozio ga, istovarao, birao i ugrađivao, a procjenjuje se da je svaki kamen prije ugradnje prošao kroz njegove ruke čak šest puta. Iskopao je temelje duboke do četiri metra, sam pripremao drvenu građu i izrađivao lukove od željezničkih pragova. Nije imao arhitektonsko ni građevinsko obrazovanje niti je koristio ijedan nacrt — sve je zamišljao i pamtio u glavi, a čak je i dizalicu za teško kamenje napravio vlastitim rukama.
Rezultat je impresivna građevina visoka oko 48 metara, s kamenim tornjevima, unutarnjim stepenicama, željeznim mostovima, balkonima i velikom dvoranom s vitrajima. U jednom se tornju nalazi zvono koje i danas radi za onoga tko se uspije popeti dovoljno visoko, a na prednjem dijelu dvorca stoji glava zmaja izrađena od recikliranog metala, iz čijih nosnica izlazi dim iz unutarnjeg kamina. Danas se ovaj dvorac navodi kao najveći u Sjedinjenim Američkim Državama i najveći projekt koji je ikada izgradio jedan čovjek.
Posebnost priče krije se i u tome što Bishop nikada nije naplaćivao ulaz — želio je da dvorac bude mjesto slobode, otvoreno svima, a održava se zahvaljujući dobrovoljnim prilozima. Odbijao je građevinske dozvole i miješanje vlasti, zbog čega je imao sudskih postupaka pa čak i uhićenja, jer su tražili da plati kamen uzet iz nacionalne šume. Danas o dvorcu brine njegov sin Dan, no ne nastavlja ga širiti jer je otac gradio bez nacrta, pa nitko drugi ne može nastaviti tamo gdje je on stao. Dvorac je posjetilo više milijuna ljudi, a unatoč tome što nema zaštitnih ograda ni čuvara, opasnih nesreća, koliko je poznato, nikada nije bilo.
