Razmišljamo o slijepoj osobi koju je Isus ozdravio od njezine sljepoće, a u evanđelju opis je pod naslovom Jerihonski slijepac Bartimej (Mk 10,46-52; Mt 20,29-34; Lk 18,35-43; 30. nedjelja kroz godinu – B, 24. listopada 2021.).
Ovo evanđeosko čitanje pripremljeno je za ovu nedjelju u kojoj Crkva slavi Svjetski dan Misija, odnosno Misijsku nedjelju. Odmah možemo povezati Bartimejevu sljepoću s općom ljudskom duhovnom sljepoćom zbog koje ne vidimo ili slabo vidimo veliki dio svijeta koji je u gospodarskoj, kulturološkoj, društveno-političkoj, vjerskoj i svakoj ostaloj zaostalosti ili slikovito rečeno koji je u sljepoći, odnosno tami iz koje nas valja izvesti Božja Mudrost na svjetlost života, motrenja i gledanja, te djelovanja. Oni su naša braća i sestre kojima je potrebna naša pomoć, a oni će nama uzvratiti svojim darovima i sposobnostima, a što ne mognu oni, nadoknadit će sam Bog. Sve se te teme kriju u Misijskoj nedjelji.
Isus u Jerihonu “otvorio oči“ Bartimeju, sinu Timejevu
Isus je doputovao u stari grad Jerihon iz krajeva Samarije preko pokrajine Pereje, koja je s onu stranu rijeke Jordana, dakle izvan Palestine. Jerihon je jedan od najstarijih gradova u svijetu, smješten na zapadnoj obali rijeke Jordana, i to 15 km od Mrtvoga mora, a od Jeruzalema 30 km, te na tlu koje je 258 m ispod razine mora. Arheolozi su na tome prostoru otkrili preko 20 povijesno susljednih naselja, a prvo potječe iz oko 9000. god. pr. Kr.
U Isusovo vrijeme Jerihon je bio uređen u helenističkom slogu i stilu. Kroz ovaj grad prolazili su, odmarajući se, hodočasnici čiji je krajnji hodočasnički cilj bio sam grad Jeruzalem. I Isus je sa svojim učenicima i apostolima na putu prema Jeruzalemu. To će biti njegovo posljednje putovanje ovim krajevima, jer će u Jeruzalemu doživjeti krvavi znoj, trnovu krunu, križ, raspeće između dvojice razbojnika, smrt, skidanje s križa u naručje majke Marije Samilosne, pokop, te će trećega dana u zoru slavno uskrsnuti, zatim će uslijediti ukazanja kroz 40 dana i uzašašće na Nebo.
I prigodom Isusova izlaska iz toga grada Jerihona sa svojim učenicima i apostolima, te silnim mnoštvom naroda, pokraj puta, kojim su pješačili i dizali prašinu, sjedio je slijepac od rođenja i prosjak Bartimej, sin Timejev (bar na hebrejskom znači sin – Bar/timej, Sin Timejev). Čuvši od nekoga iz svoga okružja da tuda prolazi Isus Nazarećanin sa svojim sljedbenicima, najednom se skočio na noge i počeo vikati: “Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!“ Tako je jako vapio da su ga molili i kumili ovi od kojih je i saznao da tim putem prolazi Sin Davidov, što je prvi spomen u Markovu evanđelju, neka ne viče i ne uznemiruje Isusa, kao i one što ga prate. On je čuo za svoga Gospodina da je pun samilosti, dobrote i ljubavi, da je spreman uvijek i u svemu pomoći, napose ljude ozdraviti od njihovih raznih bolesti. Stoga je iz svoje uvjetovanosti i životne nevolje molio prolazećega Isusa da mu se smiluje u njegovoj nevolji i sljepoći u koju je utonuo.
Isus vraća tjelesni vid slijepima darujući uvid u ljudsku i božansku zbilju
Unatoč tome što su ga ušutkivali, on je sve više i više vapio Isusu za njegovom pomoći. Kada je Isus čuo ovaj prodorni vapijući i molbeni glas, a i njegovi učenici su ga na to upozorili, on se odmah zaustavio i rekao da ga pozovu i dovedu, jer on sam ne može doći. Ovi su to s radošću obavili. Pozvali su ga i hrabrili govoreći da ga zove Isus, te da se ustane i polako s njima pođe, korak po korak do Božanskoga Spasitelja. Na te riječi on je, poskočivši na noge, zbacio sa sebe svoj ogrtač koji mu je služio i noću kao pokrivač, te je polagano s njima stigao do Isusa koji se, čekajući ga, okrenuo k njima i slijepcu Bartimeju kojega su vodili. Kada su prišli k Isusu oko kojega su njegovi učenici i apostoli, te silno mnoštvo puka, upitao ga je Božji Sin: “Što hoćeš da ti učinim?“ Slijepac mu je odlučno rekao: “Učitelju (Rabbuni) moj, da progledam.“ Nato će mu Isus: “Idi, vjera te tvoja spasila!“ Slijepi Bartimej od rođenja istoga je časa progledao i zacijelo je pao Isusu u zagrljaj što je znak neopisive i neplatljive radosti i zahvalnosti. Nije mogao vjerovati da je vidio njegovo sveto lice koje je ljepše od plavetnila neba, lica njegovih apostola, svih sljedbenika, svega naroda koji ga je čekao u svome gradu Jerihonu radi svojih mnogih nevolja i bolesti. Ništa ozdravljeniku nije preostalo, nego uputiti se za njim i svima ostalima, te ići dok je on s njima u njihovu gradu.
Bartimej je imao razvijen sluh i dobro pamćenje, te sve što je čuo o Isusu od drugih, to je i upamtio. Otada je otpočeo njegov sljepački hod prema Isusu, i to u vjeri, a ne s gledanjem očinjega vida kojega nije imao. Slijepac nije mogao vidjeti Isusa, ali je o njemu stekao svoju neizbrisivu sliku koju su mu u svijest utisnule oči vjere. Čuo je Isusov poziv i odazvao mu se i progledao. Otada je vidio svijet i ljude, ali i više od toga. Valja podsjetiti da se spoznaja stječe gledanjem, odnosno vidom 80%, pa je vid glavni način skupljanja znanja. Osim toga, on objedinjuje pristigle obavijesti iz svih ostalih osjetilnih sustava ljudskoga organizma otvarajući mogućnost da u kratkom vremenskom roku čovjek obuhvati mnoštvo činjenica. Uz vid postoje i druga naša osjetila koja nadopunjaju spoznaju, a ta su: sluh, dodir, miris, okus, svijest o tijelu i njegovu položaju u prostoru.
Kod evanđelista Mateja imamo opisana dva ozdravljena slijepca iz grada Jerihona. Inače, u svemu je zapisanih u evanđeljima sedam slučajeva čudesnog ozdravljenja slijepaca, a zacijelo bilo ih je u stvarnosti mnogo više, kao i drugih Isusovih čudesa. Dakle, radi se o istome, odnosno sličnome opisu, ali samo što su dva slijepca sjedjela pokraj puta. Da li su sjedjela ova dvojica slijepaca jedan pokraj drugoga ili udaljeno jedan od drugoga; ili je jedan sjedio na jednoj strani puta, a drugi na drugoj strani istoga puta, nije rečeno, ali je Isus obojici pomogao. Kad je jedan progledao, radovao se da je progledao i njegov slijepi suputnik. Prvi put su se međusobno gledali.
Isus vraća ne samo očinji vid, nego i vid duše kad ga se usrdno moli
Valja se sjetiti da i među prosjacima, bez obzira na tjelesne nevolje, postoji zavist kada netko ubaci novčić u torbicu jednoga, a nije to isto učinio i drugome. Da je bilo te zavisti među ovom dvojicom, Isus bi to osjetio svojim Božanskim znanjem i osjećajem, ali očito je da toga kod ove dvojice prosjaka i slijepaca nije postojalo, što je vrlo dobro i poučno. Možemo si dopustiti i zaključak da ih je Isus obojicu oslobodio sljepila baš zbog toga što su prihvaćali jedan drugoga družeći se, razgovarajući o svojim nevoljama i tješeći se u svojoj sveopćoj sljepoći. Na ovakav zaključak navodi nas i činjenica da su oni skupa čuli za Isusov prolaz tim putem kroz dio Jerihona, te su zajedno povikali moleći: “Gospodine, smiluj nam se, Sine Davidov!“ Unatoč tome što ih je mnoštvo naroda ušutkivalo, oni su uporno skupa vapili da im se smiluje Sin Davidov i da im pomogne u njihovim nevoljama. A molili su ga u jakoj vjeri jer su čuli da je mnogima pomogao da progledaju.
Isus se zaustavio, čuvši njihovu molbu, zatim ih je dozvao da ih netko dovede do njega. Kad su ih doveli k Isusu, on ih je upitao što žele da im učini. Oni su odgovorili da bi željeli ozdravljenje očiju, otvorenje očiju, tj. da progledaju i sve uokrušce sebe vide i na taj način upoznaju i spoznaju stvoreni Božji svijet i čovjeka u njemu. To je Isusa ganulo kad je čuo želju dvojice slijepaca, a to je da progledaju jer vid im omogućuje samostalnost u životu i djelovanju, te štošta drugoga. Ganuti Isus njihovom nevoljom dotaknuo se njihovih očiju i oni su istovremeno progledali. Progledavši i vidjevši ovaj svijet u kojem su dugo živjeli u tami i silnom neznanju, pošli su za Isusom (usp. Mt 20,29-34). Otada je zacijelo rasla njihova vjera i istinsko motrenje stvarnosti u kojoj živimo mi ljudi.
Don Ilija Drmić
