Isus Jaganjac je oduzimatelj grijeha ljudi i svijeta. Sv. Ivan apostol i evanđelist posebno govori o Isusu kao Vazmenom Jaganjcu (Iv 10,35-36). U Starom Zavjetu bilo je propisano da se Vazmenom Jaganjcu ne smije slomiti nijedna kost, i tako su Židovi postupali kod pripravljanja vazmene svetkovine Pashe. Ivan je time htio reći da je to, što je Mojsije propisao za onoga žrtvenoga jaganjca neposredno prije izlaska iz Egipta i za žrtvenoga jaganjca u slavljenju Pashe, bilo zapravo unaprijed rečeno za Isusa. Onaj je jaganjac bio samo slika koja je navješćivala i pripremala dolazak pravog Jaganjca Božjeg, a pravi Jaganjac Božji jest Isus (usp. Iv 1,36). Isus je žrtveni Jaganjac Božji “koji odnosi grijeh svijeta“. (Iv 1,29).
U svetoj nekrvnoj Misi, Jaganjčevoj žrtvi i gozbi, svećenik i narod izgovaraju ove riječi kajanja, i to triput: “Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se; Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se; Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daruj nam mir.“ Potom slijede riječi svećenikove uz pokazivanje Hostije: “Evo Jaganjca Božjeg, evo onoga koji oduzima grijehe svijeta. Blago pozvanima na gozbu Jaganjčevu.“ Narod, odnosno pojedinačno muškarci i žene, vjernici odgovaraju: “Gospodine, nisam dostojan/dostojna da uniđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i ozdravit će duša moja.“ Na kraju, a poslije svećenikova pričešćivanja Tijelom Kristovim i Krvlju Kristovom, slijedi pričešćivanje vjernika Tijelom Kristovim, u iznimnim prigodama i Krvlju Kristovom. Ali, ako primamo redovito na Misama samo hostiju, mi zapravo imamo cjelovito pričešćivanje; a to prema onome načelu dio za cjelinu, gdje je hostija dio (i cjelina). No, pričešćivanje može biti i pogledom, pogotovo za one koji se nisu ispovjedili prije svete Mise od teških grijeha, a napose ovo vrijedi za sve ostale vjernike među kojima su i rastavljeni bračni drugovi.
Ivan Krstitelj narodu uvjerljivo govori da je upravo Isus onaj o kojemu im je zborio govoreći: “Za mnom dolazi čovjek koji je preda mnom jer bijaše prije mene!“ Nadalje, svjedoči da ga nije poznavao, ali je čuo sve o Mesiji, zacijelo, i od majke Elizabete i svoga oca Zaharije kad su skupa putovali iz Ain Karema u Jeruzalemski Hram na bogoslužne službe. Osim toga, saznao je mnogo iz proročkih spisa, te je nagnan Duhom Svetim otišao u pustinju i tamo živio sam i sa svojim učenicima po uzoru na starozavjetne proroke, kao i već postojeće redovnike esene i razmišljao o onome što su starozavjetni proroci navijestili o Mesiji, te je zaključio da valja pripraviti duhovni put Mesiji koji dolazi u njegovu domovinu i među njegov narod. To pripravljanje naroda bilo je obilježeno i obraćeničkim krštenjem kojim je kršten i sam Isus da se ostvari Božji naris o spasenju po Mesiji Patniku koji preuzima sve naše slabosti na se (usp. Iv 1,29-31). Ivan Krstitelj konačno svjedoči i objavljuje: “Promatrao sam Duha gdje s neba silazi kao golub i ostaje na njemu. Njega ja nisam poznavao, ali onaj koji me posla vodom krstiti reče mi: ‘Na koga vidiš da Duh silazi i ostaje na njemu, to je onaj koji krsti Duhom Svetim.’ I ja sam to vidio i svjedočim: On je Sin Božji.“ (Iv 1,32-34).
Ivan je zacijelo mogao s velikim nadahnućem govoriti sve ono što su mu roditelji Elizabeta i Zaharija pripovijedali o susretu dviju trudnica u njegovoj kući u Ain Karemu govoreći da su Isus i on rodbina. No, on je to preskočio u isticanju svoje povezanosti s Isusom iz skromnosti i strahopoštovanja.
Vrijedno je spomena da su oci franjevci Kustodije Svete Zemlje nakon 54 godine slavili u nedjelju 10. siječnja 2021. svetu Misu u Qasr al-Yahudu, mjestu pokraj Jerihona, gdje je prema evanđeljima i predaji Ivan Krstitelj krstio Isusa. Misa je slavljena ispred Svetišta sv. Ivana Krstitelja na obali rijeke Jordana, i to prvi put nakon 8. siječnja 1967. Misi je prethodio svečani ulazak kustosa Svete Zemlje fra Francesca Pattona kojega je ispred vrata Svetišta dočekao jerihonski župnik.
Sakrament krštenja jest uvjet za sve druge sakramente. U povodu blagdan Krštenja Gospodinova, valja se prisjetiti i onih temeljnih činjenica o našem sakramentu svetoga krštenja, što smo ga primili kao prvi sakrament, te s kojim ostvarujemo svoj svakidašnji ljudski i kršćanski život.
Osoba koja se krštava poistovjećena je s Kristom i njegovom smrću, tj. mistično se ukopava s njime u grob, ali s Kristom oživljava i uskršava (u stvarnosti to znači s Kristom trpi do raspeća na križu, umire, pokapa se i zacijelo uskršava u nebu). Čin krštenja obavlja se polijevanjem vodom i izgovaranjem riječi: (Ime…) Ja te krstim u ime Oca, Sina i Duha Svetoga. (/Nomen…/ Ego te baptizo in nomine Patris et Filii et Spiritus Sancti). Ovim svetim činom briše se istočni grijeh, a ako je riječ o odrasloj osobi, onda se briše i svaki drugi učinjeni grijeh tijekom života prije krštenja. Odrasla osoba uz krštenje prima i svetu Pričest bez ispovijedi i svetu krizmu – sakramente inicijacije. Krštavanjem se ostvaruju ove Isusove riječi: “Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,18b-20).
Krštenje je potrebno za stupnjeviti oblik kršćanskoga života, što znači nakon krštenja, koje se prima samo jedanput u životu, možemo imati kao veliki Božji dar i sljedeće svete sakramente Crkve. A ti su: ispovijed koju obavljamo prema potrebi tijekom cijeloga života; zatim sveta Pričest (Misa) što se prima češće u životu i to čista srca i čiste duše za vrijeme svete Mise; potom slijedi sakrament svete krizme što je vjernik prima jedanput u zrelijoj dobi; sakrament bolesničkoga pomazanja dobiva se više puta u životu, pogotovo kad je osoba teško bolesna; predzadnji sakrament ženidbe jedanput ali postoji mogućnost drugoga vjenčanja ako se dokaže nevaljanost prvoga i nakon preminuća jednoga od bračnih drugova, te sveti red s tri stupnja: đakonat, prezbiterat i biskupstvo prima se jedanput. Iz ovoga je razvidno da sakramenti prate kršćanski život i podupiru ga u stalnom duhovnom rastu.
Za sakramente krštenja i krizme potreban je za muške kum, a za ženske kuma, koji su povjerenici Crkve i roditelja, te jamci za budući kršćanski i katolički, te sveukupni vjerski duhovni rast i odgoj. Osim toga, dužnost je kumova pratiti svoje kumče kroza život, zatim moliti se za njega i njegovu obitelj pokazujući im svoje vlastito kršćansko uvjerenje i pravi oblik življenja. Za vjenčanje je potreban svjedok, čija je uloga također važna s vjerskoga gledišta u smislu poticanja na ustajanje u trenutcima kriza i padova što dođu kao posljedak životnih nevolja i iskušenja.
Djelitelji svih sakramenta jesu: papa i biskupi, a svećenici sakramenta krštenja, ispovijedi, slavitelji su svete Mise, zatim krizme i to kad ih biskup delegira, bolesničkoga pomazanja i ženidbe, te đakoni mogu krštavati i obavljati ženidbu i uza svećenike sudjelovati u Misi, ali oni imaju i druge oblike djelovanja unutar Crkve, kao i svi vjernici laici snagom temeljnoga sakramenta krštenja, zatim ispovijedi, Pričesti, krizme… Uza sakramente uvijek je bitna i Riječ Božja koja sve projašnjava i potiče na život u Bogu.
Don Ilija Drmić
