O PSOVANJU I PSOVKAMA, TE BORBA PROTIV TOG POROKA

Od 2007. god. oživljena je praksa da se od Glušnice, tj. 5. korizmene nedjelje do Cvjetnice ili Nedjelje Muke našega Gospodina Isusa razmišlja o fenomenu psovke i moli na nakanu da bi se suzbilo psovanje Boga i svetinja kako u našem hrvatskom vjerničkom narodu tako i svugdje u svijetu kod svih naroda. (Vidi: biskup Ratko Perić, “Molitvom, pokorom i propovijeđu protiv bogohulne psovke“, Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 33; Don Srećko Majić, “Peta korizmena nedjelja: zadovoljština protiv psovke“, Službeni vjesnik, biskupija Mostarsko-duvanjska i Trebinjsko-mrkanska, 1/2007., str. 34-35).

Obveza je svih nas da redovito razmišljamo o toj pogubnoj činjenici i da se molimo na tu nakanu. Posebno valja pokatkad u propovijedima spomenuti zarazu i pogibeljnost psovke, ali i u svim ostalim pastoralnim oblicima djelovanja i rada: katehezama, susretima djece, mladih, obitelji, u pripremama za sakrament svete ispovijedi, u ispovijedima itd. Poželjno je porazgovarati u susretima s vjernicima o činjenici psovanja, te uvidjeti na koji način o tome oni razmišljaju, a sve to sa željom da se širi ozračje novoga duha koji ne trpi psovanje.

Odrednica psovanja. Psovku možemo definirati ili odrediti kao verbalno iskazivanje pojedinim ružnim i nedoličnim riječima svoga bijesa, mržnje, srdžbe, ljutnje na Boga, sveto općenito i svete predmete, zatim na sebe samoga, bližnjega svoga i na prirodu koja nas okružuje. Dakle, iskaz nijekanja i vrijeđanja svega što jest, što postoji od svih bića do samoga vrhovnoga bića Trojedinoga Boga, koji je punina jednote, svetosti, dobrote, ljubavi, ljepote. Sve se to čini iz teške srdžbe kao da je svatko kriv psovaču, te on na sve prosipa izljev svoga bijesa. Psovanje je čin izgovaranja bogohulnih i svih ostalih psovki.

Razvrstavanje psovki. Psovke možemo razvrstati na mislene, izgovorene u sebi i izgovorene u javnosti, zatim napisane i prepričavane.

Psovka - na usnama pozaspala straža | Laudato

Mislene psovke jesu one unutarnje opsesije koje nas nukaju na psovanje i proklinjanje, ali mi se protiv njih borimo intenzivnim molitvenim životom i razmišljanjem o tome da nam je dužnost Bogu iskazivati hvalu i slavu, a ne bogohulu, psovku svakovrsnu, ruganje i ruženje svetoga, nagrđivanje osoba, stvari i predmeta, pojava i činjenica iz svega stvorenoga svijeta. Pozivamo se na biblijske tekstove o tome, kao i na svetačka razmatranja o svetome.

Izgovorene psovke u sebi jesu takve psovke koje su verbalizirane i odjeknule su u našoj psihi i našemu duhu kao u pećini. U nutrini je grmjelo, a djelomice se vani vidjelo i čulo. Psovke i sva zla u svezi s njima pogibeljne su za dotičnu osobu, ali postoji opasnost da jednom unutarnja grmljavina uma i srca, duha i duše, odjekne i vani, te je onda grijeh veći jer ima odrednicu sablazni, o kojoj govori Isus u prispodobi s djetetom i drugdje.

U ovom kontekstu valja se sjetiti Isusova govora o unutarnjoj svjetlosti, što bi nam trebalo biti smjerokazom života u duhu i čuvanja duha i duše, uma i srca od zaraze svakoga grijeha, a na poseban način psovke. “Svjetiljka je tijelu oko. Ako ti je, dakle, oko bistro, cijelo će ti tijelo biti svijetlo. Ako ti je, naprotiv, oko nevaljalo, cijelo će ti tijelo biti tamno. Ako je, dakle, svjetlost što je u tebi, tamna, kolika će istom tama biti.“ (Mt 6,22-23). Oko je vidljivi dio mozga i svega unutarnjeg svijeta koji je čovjekov svemir. Na oko mnogo toga ulazi i smješta se u unutarnje prostore. Ono što je zlo, pa makar ga mi ne činimo, a ušlo je kroz oko, i ono je negdje u nama smješteno, te će jednom djelovati negativno na naše ponašanje, pa i na psovku, jer smo slabi, jer smo propustili zlu da uđe u naš unutarnji svijet. S tim se valja pozabaviti meditacijom i učenjem o zlu, jer ga se na taj način može zaustaviti u ekspanziji. Najbolji način jest molitva iz nutrine, iz srca. “Ili uzmite: dobro stablo, i plod mu je dobar. Ili uzmite: trulo stablo, i plod mu je truo. Ta, po plodu se stablo poznaje. Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Ta, iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo. A kažem vam: za svaku bezrazložnu riječ koju ljudi kažu dat će račun na Dan sudnji. Doista, tvoje će te riječi opravdati i tvoje će te riječi osuditi.“ (Mt 12,33-37). Ovaj evanđeoski tekst savršeno objašnjava stanje o unutarnjoj i vanjskoj psovci. Ilija Drmić

Komentiraj!

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu od spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.