PISMO
Sinoć sam opet sveo svijet na kvadrat svojeg prozora
Rasporedio šumu iza zatvorenih vijeđa
Da bismo svi stali u igru. Dobro, ja ću početi,
brojati do pedeset, za bilo koje stablo,
a onda utrke, ne idite preduboko
u šumu, crna je, otimljiva
baš onim najzamamnijim orubima, nemojte
pomišljati da bi baš sada bilo vrijeme za odbjeg kući
moramo dovršiti tu započetu igru, provjerio sam
dobar dio šume, jučer sam plakao
onim suhim, besuznim palčem,
najgorim, misleći sebe i vas, s ovog prozora,
a znam da se pisma ne pišu ovako, znamo trebalo je:
kako-dobro-zdavo-sve najbolje-pozdrav na drugoj strani-
a ja vama obojici
kažem:
plakao sam besuzno,
plačem koji od mene
ne odlazi, za sve nas plakao, razišle po galaksijama i svijetu,
po tuđištima
gledajući u samo smrkavanje te igre
s iznajmljena
prozora.
Iz zbirke GREGORIJANSK ŠUTNJE (1995)
